Težište

Zaputimo li se u mračne, zaboravljene i izolirane krajeve svjetske prošlosti, osmotrimo li po ulicama raštrkane, krvlju i zemljom prošarane zastave, plakate i pamflete ideja, ideala i ideologija koje su se iznjedrile u tim vremenima i područjima, doživjet ćemo težak nalet emocija koje zasigurno nisu pogodne za opis kojekakvim riječima. Utonemo li u taj, kako nam se predstavlja, odbojni ambis beznađa, izbjegnemo mučne prepreke i barikade, te bistrog i objektivnog uma pokušamo shvatiti sve nemile izrode i događaje, trebali bismo uvidjeti da su u tadašnjim vremenima, za to ljudstvo, takve ideje predstavljale otkrovljenja i savršenstva, svjetlo na kraju tunela, dok ih mi danas gledamo sa prezirom.

Poprilično jednostavne i banalne pouke proizlaze iz ovoga, moglo bi se reći, ali mišljenja sam da se često zanemaruju. Današnje stavove, ideale i ideologije kritički razmatramo, osmatramo i razmišljamo o njima, prije nego ih samo obgrlimo pridružujući se domino efektu i dodvoravajući se inicijatoru „rušenja“, barem u teoriji. Sa druge strane, svjesni smo, te nam je očigledno da je sve prolazno, da su svijet i život fluidni, da ništa nije vječno, a na nama (ni)je da biramo, šta da očuvamo i šta da prihvatimo, ili možda najbolje, stvorimo, ukoliko je to moguće, iako smo svjesni da će naposlijetku svemu doći kraj. Nešto što se danas smatra progresivnim, naprednim i idealnim, za par godina ili desetljeća će se markirati kao primitivno i nazadno. Iz svega toga slijedi jedan poprilično melanholičan zaključak da je sve besmisleno. Ovaj apatični paradoks je u suštini osnovni učitelj i inicijator svega što se dešava oko nas.

Ono što je karakteristično za našu Bosnu jeste da smo u ovakvim slučajevima doista bili prisiljeni ići u krajnosti odluka, jer, ruku na srce, nismo ni imali nekog izbora, konstantno se nalazeći u nekakvom polumraku. Teret uspomena nam je oduvijek stiskao grudi i kovao obruč tuge oko srca, ali nemojmo perpetuirati i uobičajiti postavljanje oreola žrtve na nas, iako je istina da smo žrtve, ne smijemo za čitave vjekove svoga postojanja opravdavati sve neuspjehe i neostvarenja ovim argumentom.

Jedan od događaja iz naše historije na koji se često volim osvrnuti jeste čuveni sabor na Bilinom polju, održan 1203. godine. U skladu sa prijetećim okolnostima, prihvatili smo a odbili, ostavili do znanja da postojimo, nadmudrili dosta jače od nas i održali svoje. Teške posljedice su uslijedile, ali Bosna i dan-danas postoji. Da li bi to bio slučaj da su naši preci drugačije postupili, ne možemo znati, no ne bi bilo zgoreg razmisliti o tome.

Ustaljene, nagle i prisilne promjene težišta stavova i ideja su indirektno uslovile i danas česte polarizacije mišljenja, što uopće nije negativna pojava, ali u određenim situacijama bi ipak bilo potrebno, barem po mom mišljenju, gajiti čvrst, zajednički, kolektivni stav, iako se sve to danas stigmatizira kao nešto primitivno. Promjene mogu inicirati pojedinci, ali ne i izvršiti. Kolektiv odobrava i prihvata ili aktivno podržava i učestvuje u istima.

Kriticizam je od izuzetne i neizmjerne važnosti u postmodernističkom svijetu, obzirom da se danas mnogo, ali mnogo toga propagira, sa svih strana, ostavljajući nas potpuno zaprepaštene tako brojnim i opširnim izvorima mišljenja i ideja, za razliku od prošlosti, kada su ljudi jednostavno imali par izvora saznanja pa i nije bilo dosta prostora za neke kritičke osvrte. Jedno od učenja koje je poprilično kasno dospjelo u naše društvo jeste pluralizam. Iako u suštini posjeduje pozitivne konotacije, treba sagledati i posljedice koje je proizveo. Ogromni valovi ideja su potopili nespremne, stvorili dozu izgubljenosti, dezorijentiranosti u životu, ostavljajući osobe neodlučnim. Šta smatrati pozitivnim, šta smatrati negativnim, naprednim, nazadnim, tačnim, netačnim, pravednim, nepravednim, samo su neka od pitanja koja su se nametala, ali i danas nameću. Vjerujem da je i ovo jedan od indirektnih uzroka postmodernističkog nihilizma i bosanskog kvijetizma. U tom prostranom moru izbora, naravno da ima onih koji i nemaju baš najbolje namjere, koje se na sreću mogu prozrijeti kritičkim analizama i postupanjima, obrazovanjem, čitanjem, otvaranjem, širenjem ali i jakim i nepokolebljivim mentalitetom, koji neće dozvoliti sramno spuštanje, klećanje i zarivanje glave u zemlju. Naravno, kako je to kod nas običaj, i u ovome se ide u krajnost. Mnogo je osoba koje posjeduju zaista ogroman intelektualni potencijal, ali na čitav život gledaju isključivo kroz, za mene, pretjerano kritički i utilitaristički objektiv, te nakon upotrebe istog, sve neistomišljenike stigmatiziraju kao zanesenjake, moralne slabiće i primitivce. Čitava koncepcija im se zasniva na dekonstrukciji i rušenju, dok se građenje u potpunosti zanemaruje ili ostavlja za kasnije spontano rješavanje. Mišljenja sam da ideja takvog tipa vodi ka pretjeranoj mehanizaciji društva, što je nekima možda i cilj. Potrebno je pronaći savršen sklad, naročito ako se nalazite u, kako je jedna osoba beskrupulozno nazvala Bosnu, bašti rata.

Pored ovakvih persona, u dosta velikom broju se pojavljuju i oni koji zagovaraju tzv. nadmišljenja, koja se u suštini stvaraju prilikom sukoba dva ili više stavova kao neko transcendirajuće, idealno rješenje. Ovakva nastojanja imaju krepostan sadržaj, ali ne mogu i ne smiju se upotrebljavati u svim prilikama. Danas ćemo se često sresti sa ovakvim postupanjima i u najbanalnijim situacijama, gdje se ista koriste za zagarantovano odnošenje pobjeda u postmodernističkim debatama i raspravama, te tako stiču populističke note.

Sam kriticizam nije predodređen samo za neke osobe, već za sviju, ali naravno, ukoliko će se isti upotrebljavati u granicama kulture i poštovanja prema, ne samo stvaraocima, već svima na koje se može odnositi. Mada, ako za išta možemo sa ponosom reći da smo iznjedrili u posljednjih 10 godina, onda su to izuzetno jake, brojne i slobodne trupe kritičara, koje polahko guše (nažalost) sve skromnije i skučenije grupe idejotvoraca.

Na granici servilnosti

Otegnuti, mračni i sujetni planinski nizovi, formirani u zamršenim i dugotrajnim hegemoničarskim periodima, okovali su, ogradili i zatočili Bosnu, stvarajući sferu klonulosti, potištenosti i skamenjenja uzbuktalih bujica oktrovljenja, dovodeći nas doslovno pred granicu bezrezervne servilnosti i bezidejnosti, često opravdavanu vrlinom skromnosti i teorijom utilitarizma, sa kojima nema apsolutno nikakvih poveznica. Po koji bljesak spasenja se znao ukazati, ali bi ubrzo bivao ukroćen i otklonjen, pa čak i od onih za čije dobro se namijenio boriti. Stvorio se krug ispunjen brojnim tačkama raštrkanim na sve strane, pokriven pandanom novog standarda, koji ih drži u mraku iako i sam zna da je njegova postojanost upitna, čisto dekorativna i prividna.

Ponizni i dobroćudni arhetip se učestalo dao primijetiti u našoj domovini i otadžbini, što naravno, nije uopće loše, ali za sobom vuče i neke poprilično oštre posljedice. Pretjerana skromnost stvara sliku blage, nejake, pognute persone, koja se stropoće u životnom putu, biva ismijavana i iskorištavana od mudrih i lukavih prolaznika, što smo mogli osjetiti na sopstvenoj koži i grbači naših predaka, proučavajući historiju Bosne i Hercegovine. Da bi stvari bile gore, pored prolaznika, ovo su primijetili i brojni domaći žitelji, koji su od sebe stvorili oštre i nedodirljive paternalističke figure, koje beskrupulozno metu sve neistomišljenike pred sobom i ubijaju svaku nadu i nastojanja drugih postupcima teškog intenziteta, poduzimajući klonule ratnike pod svoje ruke i usmjeravajući ih sopstvenim istabanim putem. Ti isti im se, naravno, i nakon najmanje neugodnosti ili prepreke ponizno poklone, izvine i nikada više ne usude kontemplirati o sopstvenim viđenjima i mišljenjima. Nakon takvih postupaka, „očinske“ gromade odista obnašaju funkciju koja uspostavlja tešku dekadenciju budućih naraštaja u mnogim pogledima, da li to čine svjesno ili ne, ne možemo znati, ali se iskreno nadam da je u pitanju ova druga teorija. Kao očigledna posljedica toga, nastaje jedan samougnjetavajući stav, koji se pandemično širi među društvom. Oni koji bivaju zahvaćeni ovom pandemijom, doslovno kažnjavaju sami sebe da bi opravdali tvrdnje drugih. Pretvaraju se u malene insekte koji izbjegavaju sve prepreke, izmiču se drugima, ustupaju svoja mjesta i izričito fokusiraju na marljivo obavljanje zadanih poslova, a potom žale na nastalu, opću situaciju i propuštene prilike izljevima bijesa i nepotizma na one koji su tek kročili na svoje životne puteve. Svime ovime se, indirektno, stvara pogodno tlo za mnogo veće i moćnije „paternalističke figure“.

I dalje stojim iza toga da je uvijek nužna određena doza konzervativnosti i strogoće u određenim okolnostima, u cliju, između ostalog, sprečavanja anomije unutar države i potlačenosti na međunarodnoj sceni, ali ipak u onoj mjeri gdje se ista ne zloupotrebljava, gdje se stvara i ostavlja prostor za novo i nadolazeće, gdje se, uprkos neslaganju, poštuju alternative, gdje se dolazi do sinkretizma i konvergencije u cilju održavanja i unapređenja pojedinaca, manjih i većih društvenih grupa, pa naposlijetku i same države.

No, okrenimo se sada na drugu stranu, sa nešto većim dijapazonom utjecaja i brojem učesnika. Baš kao što sam i pisao u objavi „Mentalitet“, na snazi je bezrezervno primanje raznih ideja i nazora koji u nekim, naglašavam nekim, slučajevima uopšte ne odgovaraju našem prostoru. Ti isti se forsiraju i nasilno nameću kao prave i idealne opcije, bez ikakvog razmatranja. Jednostavno se prihvataju iz razloga što su „vanjski“, što se smatraju savršenstvom od samog trenutka saznanja o njihovom izdavaču, koji nije odavde, pa je samim time uzvišen. Propovijedaju se bez obzira na destruktivna svojstva koja posjeduju. Da bi stvar bila gora, nisu u krugu opasnosti samo opći pogledi i ustrojenja, za koje mnogi već i ne mare, već i najsitniji detalji, iz svakodnevnog života. Ponovit ću rečenicu iz ranijeg dijela teksta. Oni koji bivaju zahvaćeni ovom pandemijom, doslovno kažnjavaju sami sebe da bi opravdali tvrdnje drugih. Drugi izvor pandemije, sa sličnim, ako ne i gorim posljedicama.

U najobičnijim razgovorima i izražavanjima misli uvijek se gleda na „druge“ sa ogromnom dozom pijeteta, učestalo se priča o trivijalnim temama, a kada konverzacija poprimi nešto ozbiljnije tonove, istog trena se javlja potlačeni karakter kojim se izbjegava izricanje iskrenog mišljenja i istine, pa se pribjegava digresijama i lažima, ne bi li se izbjeglo neslaganje, ili možda bolje rečeno, bijes i srdžba sagovornika ili slušatelja. Ovakav vid altruizma, u ovakvoj dozi i u ovakvim situacijama je zaista plemenit i dobroćudan, ali kao što sam naveo ranije, sa sobom nosi teške posljedice, naročito usljed učestale primjene, kada postane uobičajen. Od ravnopravnog sagovornika, postajemo maleni insekti, koji svoje misli potiskuju u rupe, gdje iste trpe nesnosne i pogubne uslove samo da bi se obezbijedila prijatna atmosfera drugima, čak i ako je ne zaslužuju. Kao odličan primjer posljedice takvih postupanja može nam poslužiti Kafkin aluzivni opis „malenih“ ljudi u Preobražaju, iz kojeg možemo zaključiti sljedeće: „Da bi ova potlačena stvorenja bila viđena, veliki moraju spustiti glavu, gledati ih sa sažaljenjem, možda češće podsmijehom, te se time, bez dosta truda, postaviti u povlašteni pijadestalski položaj, koji će naravno, bilo istovremeno ili kasnije, iskoristiti i zloupotrijebiti.“

Veliki broj osoba se kloni i odriče ozbiljnih razgovora, rasprava i izjava, pa ako ćemo iskreno, uopšte i razmišljanja o temama koje se tiču nešto većeg broja ljudi, koje zahtijevaju prihvatanje određene doze odgovornosti, smatrajući da nemaju nikakvu obavezu za to, te se tako ukrcavaju u, iz dana u dan, sve ispunjeniji voz bosanskog kvijetizma, ili možda voz „savremenog“ pasivnog načina života. Takvim postupanjima se, neka budu uvjereni, neće stvarati progresivne promjene (za koje nikada ne propuste priliku istaći da ih žele) i izroditi pokoljenja sa novim stavovima, već će se održati i perpetuirati sažaljivi, potlačeni i servilni mentalitet stanovništva, a samim time i države Bosne i Hercegovine.

Mentalitet

Urušavanje nekada čvrstog, tvrdog i nepokolebljivog mentaliteta je sve očitije, novi opće-globalni nazori preovladavaju među mladim umovima te se nameću kao primarni izvori i ciljevi živovanja u budućnosti.

Bezrezervna fleksibilnost, cilj nauštrb sredstava, jeftina uživanja te doslovno ubijanje svakog vida dostojanstva se iz dana u dan promiču sve jače i strastvenije. Stare, konzervativne, formalne vrijednosti doživljavaju težak poraz, tonući sve dublje u suton, gubeći na svome značaju. Ovaj val katarze mentaliteta je još odavno započeo u nama dalekim krajevima, a polahko dolazi i do naših brijegovitih predjela, po običaju poprilično zakašnjelo. Kao i uvijek, ovi nazori su objeručke prihvaćeni od strane mlađih umova, koji se u cilju formiranja ličnosti hvataju za svaku dostupnu slamku spoznaje onoga što oni percipiraju vrijednim i onoga što će ih, navodno, učiniti uspješnim i ostvarenim. Ti isti, bez neke naročite pedanterije, javno i bezrezervno, pa pomalo i dražesno naivno, promiču nove vrijednosti smatrajući da čine revolucionarno i herojski motivisano dobro za svoje društvo. U načelu, zaista ta moderna i bezgranična, ujedinjena, zajednička, slobodna i sretna nastojanja i postojanja zvuče i izgledaju idealno te doista obećavajuće, zbog čega naiđu na opći prihvat čak i od onih najtvrdokornijih i najzadrtijih persona, koje su skoro čitav život provele skrivajući i čuvajući svoj mentalni sklop pod staklenim zvonom, ne dozvoljavajući bilo čemu ili bilo komu da mu na koji način priđe. Ovaj prosvjetljujući, nesebični i plemeniti poziv uspijeva otvoriti vrata koja su za čitave vjekove svoga postojanja ostajala zatvorena. Međutim, da li je takav vid budućnosti zaista onakav kakvim nam se predstavlja? Ostavlja li se prostor za nešto oprečno, i koje su posljedice svega toga?

Očigledno je da su promjene nužne, i da se ne mogu ostvariti same od sebe, već na ovakav način, stvaranjem, širenjem, razrađivanjem i prilagođavanjem. Svi oni koji se usuđuju na ovakve poduhvate žele promjene, žele novitete i žele reformisati svoj, i živote oko njih, ostavljajući konvencionalne misli na otpad historije. Naizgled, poprilično simpatičan i herojski inspirisan vjetar puše na brojnim svjetskim lokacijama, raznosi tmurne oblake na stranu, ostavlja prostor za svjetlost, sve čini iz najboljih namjera, ali nesvjesno kreira anarhističku sferu, urušava godinama fortifikovane sigurnosne sisteme, i oštećuje ono i one koji nisu zaslužili da budu žrtve sve brže rastućeg neprikosnovenog globalnog fenomena, ostavljajući za sobom neopisiv sigurnosni i mentalni haos te neizbježnu moralnu katastrofu.

Cinizam i derišterizam, odjenuti u urbani plašt isprepleten naprednim i savremenim tonovima novonastalih životnih vrijednosti, kao pojave su zaposjeli mnoge krucijalne životne zone te istupili iz dotadašnje zabavno-humoristične scene (u kojoj i lično uživam), namećući se kao novi, moderni, savremeni način, put i vid životnog poimanja. Vrijednosti na koje smo nekada gledali sa prezirom, danas postaju nešto čemu bismo trebali težiti. Istiskanjem kreposti i dostojanstvenosti aluzivno nam se sugeriše šta slijedi i šta nas čeka u bliskoj budućnosti, koju ćemo po svemu sudeći biti primorani prihvatiti, željeli mi to ili ne. Dakako, svijet se konstantno mijenja, varira, mi moramo pratiti te zamršene, lelujave puteve ne bismo li dostigli „željenu“ razinu postojanosti, te konačno živjeli u miru i spokoju, ili se barem približili tome. Međutim, bezrezervno, beskompromisno, neumno, neuko i neprocijenjeno podržavanje ovakvih naleta zasigurno nije najbolja opcija, obzirom da se gube osnove sigurnosti, privatnosti, ljudskog dostojanstva i poštovanja. Vjerovatno će se neko naći pa naglasiti da je moje mišljenje utopističko i „pretjerano naivno“, te da ga ne dijeli veliki broj osoba. U jednu ruku, da, ali jednostavno ističem činjenicu da se iz dana u dan gube vrijednosti koje sigurno nisu zaslužile da nestanu, vrijednosti koje su činile život na ovome svijetu dosta ugodnijim, vrijednosti koje su sastavni dio iskrenog, realnog, kulturnog i umnog čovjeka.

Izbavljanje zarobljenih duša iz mučnog i tmurnog bosanskog kvijetizma je prioritet, ali neki ideali moraju ostati netaknuti, i ne samo to, već moraju i nastaviti svoj vijek postojanja, primjene i uživanja među ovim ljudstvom do daljnjeg, ne bismo li konačno izbjegli kobne ćorsokake kojima odjekuje eho podrugljivih i demonskih podsmjehova teških nam (m)učitelja.

Da na sebe ne bih privukao kojekakve (politički motivisane) misli iz tame i zaštićenih zona, moram napisati još par rečenica. Prihvatimo nužnost i moranje vršenja promjena, akceptiranje savremenog i globalnog, ali zadržimo ono što nas čini ljudima, ono što nas čini time što jesmo. Ponavljam, nadam se da ovaj tekst neće biti okarakterisan kao političko-stranačka propaganda usljed predstojećih izbora (obzirom da se danas svaki vid izražavanja mišljenja dovodi u vezu sa ideologijama postojećih stranaka u Bosni i Hercegovini) i mnogo toga što nam slijedi, već kao kakav osvrt na ono sa čime se danas susrećemo, i ono što nas čeka, s nadom i apelom da među nama barem neki ostanu ili postanu stameniti u iskonskom bosanskom duhu, uprkos činjenici da nam se sve to predstavlja kao Don Kihotova borba sa vjetrenjačama.

Prkos

Ukoliko bi nas neko zamolio da opišemo Bosnu u nekoliko riječi, zasigurno bismo spomenuli epitet prkosa. Ovo hrabro, ponosno i plemenito svojstvo krasi našu domovinu od najdavnijih vremena, te se u raznim oblicima prožima i do najsavremenijih datuma. Riječ koja je u srednjovjekovnoj i modernoj historiji očuvala svoje originarne karakteristike izuzetnosti, pozitivnosti, snage, hrabrosti i odlučnosti je nedvojbeno, indirektno definisala Bosnu kao državu u njenom samom nastanku, te doslovno uslovila daljnji razvoj iste sa kakvim smo vjerujem, do sada već upoznati, bio on pozitivnog ili negativnog karaktera, u zavisnosti od perioda i perspektive iz koje na sve to gledamo.

Naime, iskonska manifestacija bosanskog prkosa se otjelotvorila u najmlađim, začetnim stoljećima formiranja južno“slavenskih“ zemalja. U tom periodu, tadašnje, a i današnje susjedne države, zajedno sa ostalim zemljama u okruženju, primaju kršćanstvo od VIII do IX stoljeća, upravo u njihovim ranim fazama nastanka i razvoja. Knezovi i vojskovođe su bili ti koji su inicijativno prihvatali, tada za njih, novu vjeru, kako bi utvrdili svoju nadmoć i utemeljili vlast nad nižim slojevima stanovništva.

Kao posebna i jedinstvena izdvaja se Bosna, čije se stanovništvo već od tog razdoblja odupiralo tadašnjoj prozelitističkoj politici kršćanskih predstavnika. Na ovom području je, ne samo po pitanju vjere, već i u brojnim drugim sferama života, glavnu riječ vodila Crkva bosanska, nezavisna i jedinstvena organizacija, smatrana heretičkom od strane „vanjskih“ vjerskih lidera. Ona je kao takva prkosila mnogo razvijenijim i prihvaćenijim religijama, posjedujući unikatnu dogmu koja ni do dan-danas nije u potpunosti raskrinkana.

Sami čin prkosa i odupiranja je već u ranim i začetnim fazama definisao Bosnu i dao joj epitet ponosite i izuzetno hrabre zemlje, koja je nastavila sa svojim inicijalnim stavom uprkos brojnim inkvizicijskim pohodima i prijetnjama mnogo većih srednjovjekovnih sila, te održala popriličan karakter sve do 1463. godine.

Da li je ovaj način nošenja sa tadašnjim kompleksnim spletom okolnosti zapečatio sudbinu Bosne, uslovljavajući je već tada kao posebnu, kao državu koja se odista izdvaja među zemljama većinski kršćanske Evrope, i samim time prouzrokovao i kasniji slijed događaja koji se manifestovao podjelama među njenim sopstvenim stanovništvom? Sami prosudite.

Bošnjani su prkosili svim vanjskim silama, obzirom da su se doslovno našli na razdjelnoj liniji zapada i istoka, kršćanske Inkvizicije i sve brže rastuće Osmanske imperije, te se odupirali i jednima i drugima, a time platili i veliku cijenu, obzirom da se nisu našli pod protektoratom ni jednih, ni drugih. Nakon toga su uslijedile brojne promjene, među kojima je bilo i uvođenje nove vjere na prostor Bosne – islama. Kako, na koji način i zbog čega je određeni dio stanovništva prihvatio ovu novu vjeru niko ne može dokučiti. Moguće je samo nagađati i izlagati teorije, koje su po mom skromnom mišljenju, bez konkretnih dokaza, poprilično neozbiljne, bezobzirne, paušalne i besmislene.

Iako sam uobičajeno period od pada Kraljevine Bosne nazivao hegemonijom, te zanemarivao pisanje i priču o istome, upravo se u tom poprilično dugačkom razdoblju manifestuju sljedeće faze prkosa, kojih ima mnogo, ali ih neću nabrajati, obzirom da pišem tekst pretežno historijsko-kolumnističkog, a ne naučno-istraživačkog karaktera. Sve u svemu, žitelji Bosne, bez obzira na vjeroispovijest, dižu ustanke, bune se i protive „tuđoj“ ruci, odupiru vanjskim utjecajima i bore za svoja prava i svoju otadžbinu, kako im je bio običaj i u najdavnijim vremenima.

Zadnja faza prkosne manifestacije ostvarila se u nešto mlađim datumima, kada ponosni stanovnici Bosne i Hercegovine prkose agresorima i zločincima, bilo vanjskim ili untrašnjim, bez obzira na njihovu nacionalnu (ne)opredijeljenost. Svi su imali nešto zajedničko, taj bosanski prkosni duh kojim su očuvali i odbranili svoju domovinu i potvrdili epitet dičnih i hrabrih heroja koji je krasio i njihove davne pretke.

Kada sagledamo sve činjenice „s vana“, iz neke druge perspektive, ovo odista izgleda kao bajka o hrabrim i prkosnim vitezovima koji čuvaju svoju domovinu i opiru se mnogo većim i snažnijim silama bez obzira na teške i nemoguće okolnosti u kakvim su se znali naći. Sve to stvara poprilično idealističku sliku koja zaista djeluje nadnaravno i očaravajuće. Međutim, postavit ću vam par pitanja, te se nadam da ću vas istima podstaknuti na kontemplaciju. Ne morate ih ozbiljno shvatiti, niti se nadam da ćete ih okarakterisati kao moje suptilno prožimanje i nametanje mišljenja, već jednostavno kao nešto o čemu nije loše promisliti, ako pak smatrate da imate vremena i želje za time.

Kakav bi bio razvoj situacija da se Bosna pridružila svojim susjednim zemljama i u ranim fazama formiranja države prihvatila kršćanstvo? Da li bi ta odluka imala posljedice mnogo većih razmjera od samog djelokruga države, primjerice za čitavu Evropu za vrijeme napada Osmanlija? Kakav bi bio razvoj situacija da se Bosna nije našla između nacističko-fašističkih, zločinačkih ideologija njenih komšijskih zemalja u 20. stoljeću? Odista fikcionalna, i za mnoge funkcionaliste besmislena pitanja, ali sigurno intrigantne teme za razmišljanje.

Sabor srednjovjekovne Bosne

Uprkos velikom broju izvora za proučavanje državnog sabora srednjovjekovne Bosne, ne postoji mnogo stručnih radova koji detaljno opisuju ovaj, u tadašnje vrijeme, krucijalni državni organ. Stanak, sva Bosna, rusag, bosanski rusag, ili jednostavno „Bosna“, su samo neki od naziva korištenih za srednjovjekovni bosanski sabor. O načinu funkcionisanja, principu rada i članovima stanka možemo se upoznati kroz pregršt očuvanih dokumenata i zapisa iz raznih područja Evrope. Potrebno je istaći da najveće zasluge prezervacije istih pripadaju Dubrovačkoj arhivskoj građi, koja je ostala obogaćena brojnim podacima od velike važnosti za historiju Bosne i Hercegovine. Jedan od rijetkih historičara koji se usudio pisati o stanku bio je Mihailo J. Dinić, koji u svome djelu „Državni sabor srednjovekovne Bosne“ pokušava da kroz maloprije navedene izvore protumači zapostavljeni i neosvijetljeni predio bosanske historije. Upravo će mi njegova publikacija poslužiti kao temelj pisanja ovog rada.

Naziv, funkcionisanje i učesnici sabora

Najučestaliji naziv za državni sabor u srednjovjekovnoj Bosni bio je stanak[1], karakterističan isključivo za područje Bosne. Nalazimo ga u brojnim Dubrovačkim i Italijanskim izvorima: stanicho, stanach, stanagh, stanaz.[2] Ponekad su se Dubrovčani koristili i odgovarajućim italijanskim ili latinskim terminima: conseyo, consiglio, concilio, universita, collegio, universale, assunamento, universale colloquium, collacio sive adunacio.[3] Pored navedenih, također su upotrebljavani izrazi: „sva Bosna“ i „rusag bosanski“.[4] Stanak je održavan na raznim lokacijama, ali najčešće u mjestima gdje se nalazio dvor vladara: Bobovac, Mili, Jajce itd.

„Tekst 1“[5]
Analizirajući postojeće izvore o ovom subjektu, ne možemo doći do konkretnih saznanja po pitanju učesnika na državnom saboru. U većini slučajeva, izrazi su poprilično apstraktni, te nam kao takvi ne mogu ponuditi tačnu i provjerenu odrednicu o članovima stanka.  Bosanska povelja iz 1354. godine u kojoj se izričito spominje termin stanak sadrži tekst u kojem piše da je to skup „sve zemlje Bosne i Donjih krajeva i Zagorja i Humačke zemlje“.1 Inače se u poveljama kao učesnici navode „vlastela i velmože“, „gospoda, vlastele i velmože i sva Bosna“. Dubrovčani ih također oslovljavaju terminom velmože ili „gospoda rusašska“. U latinskim i italijanskim spomenima stanak je označavan kao skup „barona“ Bosne: consiglio dey baroni; universita dey baroni; stanach che lo re de Bosna a fatto con li soy baroni.[6] Sudeći po izvorima, može se pretpostaviti da su pravo sudjelovanja na stanku imali svi članovi vlastelinskog reda, uključujući i vlastelinčiće. Međutim, u praksi je to bilo dosta drugačije. Na stanak je u većini slučajeva dolazila istaknutija vlastela, čija je riječ zapravo mogla biti od značaja. Sa sobom su vodili pratnju (vlasteline nižeg ranga iz svog područja), koja je služila kao predstava moći, obzirom da se pojedinci iz iste nisu uplitali u rasprave vođene u saboru.

U redovnim prilikama vladar je bio taj koji je sazivao sabor i rukovodio njegovim poslovima.[7] Pored vlastele i vladara u radu sabora je mogla učestvovati i vladareva žena, ali ne i sinovi.[8] U slučaju da je vladar bio isuviše mlad i nedorastao, na stanku je učestvovala i njegova majka. Ovakav slučaj bilježimo na početku vladavine Tvrtka I Kotromanića, kada je na saboru u Milima (1354.) učestvovala i njegova majka Jelena.[9] Na stanak su dolazili i predstavnici stranih država, ne kao njegovi članovi, već samo kao neka vrsta posmatrača i obavještajaca kada se radilo o pitanjima koja su za njih bila od značaja.[10]

Na stanku su rješavana pitanja koja su se ticala untrašnje i vanjske politike Bosne. Među ta pitanja spadali su: izbor i krunisanje vladara, darivanje i oduzimanje baštine, otuđivanje državne teritorije i određivanje vanjske politike.[11]

Za razliku od sabora u drugim srednjovjekovnim državama, u radu bosanskog stanka nisu učestvovali predstavnici crkve (Crkve bosanske). Neučestvovanje „bosanske crkve“ na stanku potpuno je u skladu sa njenim stavom prema državi i društvu. Bez obzira na ovo, Crkva bosanska je imala itekako snažan utjecaj na državne poslove. Dubrovčani su bili dobro upoznati sa ovom činjenicom, pa su stoga slali tzv. vjerovna pisma – lettera de credenza – didu[12] i molili ga da podrupre njihove zahtjeve.[13]

Svjedoci bosanskih povelja

Sami način oslovljavanja ovih subjekata terminom „svjedok“ kreira sliku o nebitnosti i irelevantnosti istih, no, to je u potpunosti pogrešno. Analizirajući izvore koji se tiču bosanskih povelja možemo utvrditi da su imali dosta većeg značaja i utjecaja od svjedoka kako ih u današnje vrijeme poimamo.

Pripadnici vlastelinskog reda koji su se navodili kao svjedoci, često se javljaju „sa braćom“ (cum fratribus, cum la sua fraternita). Prema tome, možemo zaključiti da pojedinac nije bio samo svjedok za sebe, već je zastupao i svoju rodbinu.[14]

Njihovu relevantnost su uvidjeli i Dubrovčani, pa su stoga prilikom pregovora sa bosanskim vladarima često zahtijevali poimenice koji od velikaša da se zakunu kao svjedoci na povelji.

1404. godine Dubrovčani su u želji da sklope mir sa bosanskim kraljem Ostojom stvorili ugovor o pomirenju u kojem su tražili da se zakunu kralj, kraljica i bosanski baroni[15] „cum sagramento so et de la reina et dei soi baroni“.[16] Obzirom da je Ostoja uskoro zbačen s vlasti, pregovori su nastavljeni sa Tvrtkom II, u kojima su predstavnici Dubrovnika imali slične zahtjeve: „Et in questo zuri lo re de Bosna Tuertcho et baroni, prima lo ducha – Hrvoje – et voyvoda Sanday et de tutti altri baroni quelli che porete haver…“.[17] Nešto kasnije ponovo pišu: „Što se tiče zakletve, stavite u povelju one barone za koje smo vam ranije pisali; uzećete zakletvu od kralja i hercega i drugih barona koje možete naći tamo. A koje ne možete dobiti, neka se i oni upišu, pa ćemo naći načina da se i oni zakunu.“[18]

U ugovoru bana Mateja Ninoslava sa Dubrovnikom, nastalim 22. marta 1240. godine, ističe se da će ban, zajedno sa svojom vlastelom, ispoštovati sadržaj istog:

„Tekst 2“[19]
Dokaz da ban sklapa ugovore zajedno sa svojom vlastelom potvrdila je i činjenica postojanja karakterističnog dodatka na povelji, gdje je naknadno upisan još jedan bosanski velmoža sa obligacijom da će poštovati odredbe ugovora:

„Tekst 3“[20]
Postoji još dosta primjera u kojima možemo uvidjeti značaj zakletvi svjedoka na poveljama:

a) Piše ban Tvrtko I, sa ocem Vladislavom, majkom Jelenom i bratom Vukom
b) Piše kralj Tvrtko I u poznatoj povelji izdatoj Dubrovčanima (1378.)
c) Piše kralj Dabiša Dubrovčanima 1392.

„Tekst 4“[21]

d) Piše kralj Ostoja 1399.
e) Piše kralj Tvrtko II 1421.
f) Piše kralj Stjepan Tomašević 1461.

„Tekst 5“[22]

Shodno svemu prethodno navedenom, možemo napraviti konkluziju da su od vremena vladavine bana Mateja Ninoslava, pa sve do pada Kraljevine Bosne, predstavnici vlastele zajedno sa vladarom zakletvama garantovali da će se sadržaji povelja ispoštovati.

Postoji nekolicina izvora u čijim sadržajima možemo izričito vidjeti da su konačne odluke o sporovima donošene na stancima. Kralj Tvrtko I Kotromanić 1380. postavlja Hrvoja Vukčića za velikog vojvodu i daje mu neka sela nakon savjetovanja sa vlastelom.[23]

U ugovorima nastalim između Bosne i Dubrovnika, od vremena vladavine kralja Dabiše pa nadalje, u kojima se i svjedoci zaklinju, odredbe su donošene po sporazumu sa vlastelom:

„Tekst 6“[24]
Međutim, postoji i dosta isprava koje su napustile bosanske dvorske kancelarije u kojima se ne navode svjedoci, niti se uopšte pominje da je vlastela imala izvjesnog udjela pri njihovom izdavanju.[25] U većini slučajeva se radilo o sporovima manjeg značaja koji su se ticali samo vladara, npr.: pisma o dugovima, nalozi za isplatu mogoriša, stonskog dohotka i sl.[26] Samo manji broj bitnijih bosanskih povelja izdaje vladar sam na svoju ruku, bez učešća vlastele, što je odražavalo odnos moći vladarskog i vlastelinskog reda.

29. augusta 1189. godine, ban Kulin izdaje svoju čuvenu povelju Dubrovčanima bez ikakvog pomena vlastele. U njoj se samo spominju „častnici“ od čijeg nasilja Kulin obećava da će Dubrovčane zaštititi:

„Tekst 7“[27]
Ban Matej Ninoslav se 1233. godine žali papi Grguru IX da je u Bosni za vrijeme vladavine njegovih prethodnika važio stari običaj u kojem vladar prema svome nahođenju daje na upravu i oduzima sela i župe: „comitatus et alias villas terre sue“, međutim, sada se vlastela tome opire i protiv banove volje zadržava povjerene joj zemlje.[28]

Tvrtko I je sa više slobode izdavao povelje obzirom da je u drugom periodu svoje vladavine uspio savladati otpor vlastele i ojačati sopstveni položaj. On je 1375. Dubrovčane oslobodio od plaćanja poreza Bosni i ukinuo slanicu u Dračevici 1382. bez pomena vlastele i svjedoka.[29] Međutim, treba istaći činjenicu da je značajnije ugovore ipak izdavao u sporazumu sa bosanskim velikašima (vlastelom).[30]

Izbor i krunisanje vladara

Jedno od ključnih pitanja na stancima bilo je ono koje se ticalo izbora i krunisanja vladara. Kao najraniji primjer uplitanja vlastele u odabiru vladajućeg poslužit će nam tvrdnja Mavra Orbinija, koji piše da je nakon smrti bana Stjepana (Kotromanića) njegov najstariji sin Stjepan, sa pristankom svoje braće, htio da preuzme vlast u „ovom kraljevstvu“, ali „ustadoše svi prvi baroni ovog kraljevstva protiv njega i nisu ga primili.“ Stjepan je sa majkom odbjegao u Dubrovnik i vratio se u Bosnu na prijesto tek po pristanku vlastele „fu col consenso di tutti Baroni ammesso al governo di quel Regno“.[31] Čak ni najmoćniji vladar i kralj srednjovjekovne Bosne, Tvrtko I Kotromanić, nije uspio obezbijediti tron svome sinu, već ga je naslijedio bratić Dabiša.[32] Svi kraljevi koji su naslijeđivali Tvrtka bili su birani na stanku, osim posljednja dva, čiju su vladavinu članovi sabora samo formalno potvrdili. Kao primjer, može nam poslužiti slučaj dolaska Tvrtka II na vlast. U julu 1404. godine, Hrvoje Vukčić je obavijestio Mlečane da su velikaši složno prognali Ostoju i postavili za kralja Tvrtka „quod barones Bossine concorditer expulerint Ostoiam olim regem Bossine de regno et instituerint alium regem Bossine, videlicet filium Tvertchonis olim regis Bossine.“[33] Što se tiče uloge stanka u aktu krunisanja vladara, pouzdane informacije postoje također tek za vrijeme Tvrtka II. Naime, poveljom izdatom 18. augusta 1421. godine, Tvrtko II je potvrdio povlastice svojih prethodnika „imavše svit cel i zgovor sa vlasteli i sa velmožami“.[34] Da se u to vrijeme održao stanak potvrđuje dokaz iz jedne dubrovačke instrukcije, napisan 5. augusta, gdje se vidi da je kralj pristao na sve što su Dubrovčani tražili da uđe u povelju, ali se kasnije ipak predomišljao. Međutim, Sandalj Hranić, koji je pratio dubrovačke interese, obećao je da će stvar popraviti kada ode na stanak „tornado luy Sandaglia come de tornare a di VII de questo per lo stanaz.“[35] Sandalj je održao svoje obećanje i Dubrovačka Republika mu je 26. augusta pismom zahvalila što se zauzeo za njih „pri gospodinu kralju i vsemu rusagu“.[36] Na tom stanku je obavljeno i krunisanje Tvrtka II.35 Dubrovačko veliko vijeće je 25. Augusta odlučilo da tim povodom pošalje darove kralju „de honorando dominum Tuertchum regem Bosne in hac sua coronatione.“35 Sudjelovanje sabora u krunisanju posljednjeg Bosanskog kralja osvijetljeno je samom tvrdnjom Stjepana Tomaševića. Naime, on je obavijestio Mlečane da je krunisan po slobodnom pristanku svih njegovih velikaša „serenissimum dominum regem Bossine prefatum coronattum fuisse de regno suo predicto libero omnium suorum principum et dominorum regni ipsius consensu, maximoque applausu et alacriatate.“[37]

Pored čina krunisanja, na ovom stanku je obavljen još jedan posao. Stjepan je 23. novembra potvrdio Dubrovčanima „imavše svit i cio zgovor s vlasteli i velmožama kraljevstva“, Nove Zemlje, Konavle i trgovačke povlastice.[38] Među svjedocima ove povelje navodi se veliki broj vlastelina koji su prisustvovali na ovom krunidbenom stanku. To su bili: Petar Pavlović, Tvrtko Kovačević, Vukić Tihčinović, Ivan Šantić i Vladislav Vukčić.[39]

Darivanje i oduzimanje baštine, ustupanje državne teritorije

Pored izbora i krunisanja vladara, stanak je imao ulogu i u svakom darivanju i oduzimanju baštine koja je bila u sklopu teritorije Bosne. Prilikom pregovora između Bosne i Dubrovnika 1404. godine, o ustupanju sela Lisca, zbog kojeg je Sandalj Hranić kao nasljednik zemalja Radiča Sankovića pravio pitanje, dubrovački poslanici su dobili nalog da mu izjave sl: „Vojvodo, svaki vlastelin ima privilegije od Bosne i vi ih imate punu kuću, kojima su vam u razna vremena date i ustupljene mnoge oblasti i župe… U svim privilegijama što Bosna ima običaj da izdaje svojoj vlasteli…“ – kaže se dalje u istoj instrukciji.[40] Identičnu poruku su slali i Dubrovčani gospodi bosanskoj na dvoru kod kralja Tvrtka II: „Segnori de Bossina, vardate, cascun de vuy ha poveye de castelli, zupe et contrate, a lor date per Bossina.“[41] I s bosanske strane izražavana je ista misao: „Mi gospodin voevoda Sandalj Hranić milostiju Božijom veliko voevoda bosanski budući va velikom slavi i gospoctvi i državi moih praroditelj plemenito naše i potom ža našu službu milosti i gradove i župe i zemlje koe primismo od kraljevstva bosanskoga naam dano i zapisano u naše plemenito v rusazi i državi bosanskoi i kraljevstvom i vsim rusagom bosanscim naam potvrđeno i ustanoviđeno…“.[42]

Oduzimanje vlastelinskih posjeda se također nije moglo vršiti bez odobrenja članova stanka. Protiv kralja Ostoje je iznesen težak prigovor zbog uvođenja pometnje u Bosni narušavanjem baštinskih prava vlastele „liqual mete in tanto error Bossina rompendo a zentilhomeni de Bossina patti patrimonii.“[43] U tom pogledu nastao je spor sa Pavlom Klešićem, gdje je Ostoja bio primoran obećati istom da će mu povratiti posjede, s tim da mu se „nijedno hudo“ neće dogoditi, što ne bi, pored crkve, „ogledala“ ni vlastela bosanska.[44]  Postoji još dosta primjera gdje je jasno naznačeno učestvovanje bosanskog sabora u darivanju i oduzimanju vlastelinskih posjeda:

  1. Ban Prijezda je 8. Maja 1287. godine poklonio župu Zemunik svome zetu Radoslavu Baboniću sa pristankom bosanske vlastele „ac etiam ex consensu baronum et nobilium regni nostri.“[45]
  2. Stjepan Kotromanić sa bratom Vladislavom daje knezu Vukosavu Hrvatiniću „pred vsom crkvom i Bosnom“ župe Banicu i Vrbanju „u dedinu i u isklad“.[46]
  3. U povelji bana Tvrtka predviđa se za kneza Vlatka da čak i za nevjeru ban ne može ništa preduzeti protiv njega „dokole ga ne ogledala Bosna i Dolni krai i Zagorije i Humska zemlja.“[47]

Ustupanje bosanske državne teritorije mogao je vršiti kralj samo u sporazumu sa vlastelom. U povelji napisanoj 15. januara 1399. godine Kralj Ostoja je ustupio primorje od Kurila do Stona Dubrovniku „u baštinu i u plemenito“, ali, također se naglašava „s volom pače i s hotenijem vlastel i velmož kralevstva mi“. Pored kralja zaklelo se i trinaest najuglednijih velikaša, predstavnika „barona“ bosanskih.[48] Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, Dubrovčani su od Bosne dobili i Konavle.

Kada su krajem juna 1420. godine saznali da se u Bosni vrše pripreme za održavanje jednog stanka, naređeno je poslanicima republike, koji su se tada nalazili kod Sandalja Hranića, da isposluju tom prilikom povelju za Konavle „quod impetrent unam poveglam a rege Tuertcho et baronibus Bosne qui erunt in stanacho ibidem futuro de confirmatione Canalis.“[49] Poslanici su uspješno obavili posao, jer 16. augusta 1420. godine, Kralj u Podvisokom izdaje zatraženu povelju „imavše cli svit i zgovor s vlasteli i velmožami kraljevstva mi koi se pri kraljevstvu mi obretoše“.[50]

Stanak i vanjska politika Bosne

Nakon smrti najmoćnijeg bosanskog kralja, Tvrtka I Kotromanića, krajem 14. stoljeća, u svim ugovorima između Bosne i Dubrovnika jasno je naglašavana činjenica da ih bosanski vladari izdaju nakon savjetovanja sa vlastelom.[51] Također, kada se Dubrovčani pozivaju na iste usljed sporova sa Bosnom, naglašavaju da ih imaju ne samo od vladara, već i od vlastele, odnosno „sve Bosne“. Postoji nekoliko primjera koji dokazuju ovu tvrdnju:

  1. „Et questo e contra le povegle et sagramenti de Bosna et de lor baruni…“ – imali su poslanici izjaviti Sandalju Hraniću početkom 1403. godine povodom narušavanja starih ugovora o prodaji soli.[52]
  2. „Nuy habiamo patti cum li soi antixi et cum Bossina…“ (iz instrukcije Pavlu Gunduliću upućenom kralju Ostoji u junu 1403. Godine).[53]
  3. „Con laqual Bosna e corona, signori et baroni d essa ladetta signoria di Ragusa a molti privilegi et prehemmentie con stretissimi sagramenti“ – poručuju Dubrovčani kralju Tvrtku II Tvrtkoviću moleći ga da spriječi napad vojvode Radoslava Pavlovića na Dubrovnik.[54]

Početkom 1403. godine Dubrovčani zahvaljuju knezu Raupu, vlastelinu Hrvoja Vukčića, što se zauzimao za njihov zahtjev da se prodaje sol u Sutorinu što je u suprotnosti sa poveljama koje imaju od kraljeva i velmoža bosanskih:

„Tekst 8“[55]
Bosna je, kao država, vodila samo jedan rat protiv Dubrovnika, i to za vrijeme vladavine kralja Ostoje na početku 15. stoljeća.[56] Može se pretpostaviti da je u proljeće 1403. godine održan stanak na kome je odlučeno da se započne neprijateljstvo protiv Dubrovnika.[57] Ovu pretpostavku opravdavaju napori kojima su Dubrovčani pribjegavali ne bi li izbjegli sukob. Poslali su svoga poklisara[58] kralju Ostoji i vojvodi Radiču Sankoviću da bi isti izrazio svoje čuđenje povodom odluke kralja, te spremanja Bosne da se sukobi sa Dubrovnikom „de la qual molto ne meraviliemo et non pensavemo che may ne mandasse a dir tal parolle et che Bossina pensasse alguna cosa contraria a Ragusa.“[59] Iz poruke upućene Radiču Sankoviću 7. jula 1403., očigledno je da je „sva Bosna“ bila saglasna sa radom kralja Ostoje. Dubrovčani su se nadali da će Bosna, pa i sam kralj, učiniti ono što im dužnost nalaže: „Vojvoda, benche misser lo re de Bosna faca novitade contra di nuy senza nostra colpa, niente di mancho speremo che luy et tutta Bosna finalmente non fara salvo el dovere.“[60] Također su se požalili i Hrvoju Vukčiću što Ostoja i „baroni“ krše ugovore i zakletve pustošenjem njihove oblasti: „…qualiter rex et barones Bossine contra dicta pacta et sacramenta hostiliter insultant et nostrum territorium predando, cremando et ecclesias diruendo, que certificamus non fore facta de consensu tuo, predicti tamquam voluntarii fecerunt et deo talia indebita displicebunt.“[61]

U sukobu između Ladislava Napuljskog i Žigmunda za ugarsku krunu, Bosna je bila na strani prvog, dok su Dubrovčani otvoreno podržavali Žigmunda kao čovjeka koji je imao vlast u Ugarskoj.[62] Tek kada je Ostoja iznevjerio napuljsku stranu i prišao Žigmundu, vlastela ga je počela napuštati, te naposlijetku zbaciti sa vlasti.

U periodu od 1430. do 1432. vođen je rat između bosanskog velikaša vojvode Radislava Pavlovića i Dubrovnika. Dubrovčani su 30. aprila 1430. izradili instrukcije za svog poklisara na bosanskom dvoru, izražavajući nadu da će kralj Tvrtko II i bosanska vlastela naći rješenje i time riješiti novonastali sukob: „…col grande videre et maturo seno suo et anche con consiglio de li savi sui baroni sapra videre et rationare el modo a questo et anche a maior fazende.“[63] Istovremeno su molili bosanskog kralja da ukori Pavlovića obzirom da napada Dubrovnik bez njegovog znanja „con laqual Bosna e corona e baroni d essa la signoria di Ragusa a molti privilegi et perhemmentie con stretissimi sagramenti“. Tvrde da vojvoda treba da odustane od svojih pohoda dok Tvrtko II i vlastela ne izvrše uvid i utvrde ko je u pravu „fin attanto che per la corona, signori et baroni de Bosna sera vedutto et cognosuito chi a rason.“ Pisali su i svome izaslaniku da Sandalju Hraniću izruči slično pismo, u kojem su istoga apelirali da izrazi zabrinutost zbog činjenice da Radislav narušava odnose „sve Bosne“ i Dubrovnika „senza dare a sapere et fare noticia alla corona di Bosna laqual e cavo et principale di Bosna et a voi et altri signori et baroni di Bosna abia presumuti cerchare li danni et rompere la paxe che a Ragusa con tutta Bosna.“[64]

Pored Dubrovnika, Bosna je sarađivala i sa Venecijom. U pitanjima koja su nastajala odnosima između ove dvije države sudjelovali su i članovi „sve Bosne“.

Nakon pregovora sa duždevim poslanikom Markom Dandolom, Kralj Ostoja je 22. aprila 1404. izdao povelju o trgovačkim povlasticama za Mlečane u Bosni. Tu stoji da se kralj savjetovao sa svojim najvećim velikašima: knezom Pavlom Radnovićem, vojvodama Vukmirom Jurjevićem, Pavlom Klešićem i knezom Radosalićem, kao i sa ostalim prisutnim vlastelinima uz njihov pristanak „ac etiam cum consilio quam plurium nobilium et militum, de omnium predictorum optima voluntate et consensu.“[65]

O pregovorima vođenim između Bosne i Venecije 1422. godine očuvano je dosta podataka koji nam opisuju učešće bosanskog sabora u istima. 26. maja 1422. godine u Mlecima je određen Jovan Đorđi za poslanika u bosanskom dvoru. Zadaci su mu bili sl:

  1. Da čestita u ime republike kralju Tvrtku II Tvrtkoviću izbor za kralja: „creationem suam ad regnum.“
  2. Da pregovara o savezu protiv cetinjskog kneza Ivaniša Nelipiđa.
  3. Da ponudi kralju da mletački podanici uzmu pod zakup trg Drijeva na ušću Neretve.
  4. Da traži potvrdu povlastica koje su ranije Mlečanima obećani od kralja Ostoje.

Prema dubrovačkim obavještenjima, Đorđi je u Bosnu stigao tek u augustu.[66] Odatle je on, iz Visokog, obavijestio svoju vladu 17. augusta da je započeo pregovore sa Kraljem Tvrtkom II, te da mu je ovaj izjavio da će mu dati odgovor za iznesene prijedloge nakon što sazove stanak i posavjetuje se sa svojim vlastelom: „quia volebat esse cum suis baronibus in concilio congregando.“[67] Stanak se održao i Tvrtko II je 21. decembra 1422. izdao Mlečanima povelju o trgovačkim povlasticama u Bosni „com i nostri sora de zo habudo consejo“, a nešto kasnije i ugovor o savezništvu protiv Ivaniša Nelipiđa.[68]

Obzirom na činjenicu da su odnosi između Bosne i Ugarske poprilično zaoštreni od vremena vladavine bana Mateja Ninoslava, ne postoji veliki obim dokumenata koji očitavaju bilateralne ugovore između ove dvije zemlje. Ugarska je od 12. stoljeća otvoreno gajila pretenzije prema Bosni, stoga su bosanski vladari i njihova vlastela često bili primorani raspravljati o položaju njihove države u odnosu na Ugare.

Jedan od značajnijih primjera je zaključak donesen na stanku početkom ljeta 1406. godine, gdje je odlučeno da se podvuku veze sa Ladislavom Napuljskim. Tvrtko II je zajedno sa Vukčićem, Hranićem i ostalim članovima bosanske vlastele uputio poslanstvo ugarskom kralju na čelu sa Đurđem Radivojevićem: „…per illustrem D. Tuertko, regem Bosnae… ac spectabiles, magnificos et nobiles viros Hervoyam, ducem Spaletti et comitem Partium Inferiorum, Sandalium, summum voyvodam dicti regni Bosnae aliosque barones, magnates, proceres et communitatem dicti regni consiliarios.“ Napuljski je za zasluge koje su predstavnici Bosne stekli u njegovoj borbi za ugarsku krunu, 26. augusta 1406. godine potvrdio Bosni tobožnje granice iz vremena bana Kulina, naročito prema Ugarskoj.[69]

O ulozi stanka u odnosima Bosne sa Srbijom vrlo malo je poznato. Dokumenti koji se blago dotiču ovog subjekta nisu dovoljni da bismo donijeli konkretne zaključke, pa čak ni pretpostavke, obzirom da bi postojala velika vjerovatnoća pogrešnog tumačenja istih.

                    Zaključak

Shodno svemu prethodno navedenom, možemo napraviti konkluziju da su uloga stanka i njegov utjecaj na državne poslove direktno zavisili od odnosa snage vladara i vlastele, koji je kroz period postojanja srednjovjekovne Bosne varirao, baš kao što je to bio slučaj i u drugim zemljama okruženja. Sudeći po izvorima, za vrijeme vladavine bana Kulina i kralja Tvrtka I Kotromanića, vlast vladara je bila iznimno jaka i utemeljena. Vlastelini nisu imali veliku moć, stoga je njihov utjecaj u provođenju untrašnje i vanjske politike Bosne bio dosta blag, što je sušta suprotnost za ostale periode. U vremenu vlastelinske nadmoći, na stanku su se rješavala pitanja odabira i krunisanja vladara, darivanja i oduzimanja baština, otuđivanja državnih teritorija i određivanja vanjske politike, gdje su u većini slučajeva glavnu riječ vodile najmoćnije bosanske velmože. Koristeći svoju nadmoć, često su manipulisali i odlukama samog vladara. Ne treba zanemariti ni faktor utjecaja Crkve bosanske. Ona u skladu sa svojom dogmom nije imala predstavnike među vlastelinskim redovima, ali je ipak ostvarivala svoj utjecaj preko vlastele, a ponekad i vladara.

Svi ovi isprepleteni faktori su stvorili jednu kompleksnu mrežu odnosa snage, moći i utjecaja, u kojoj su, ovisno o postojećoj situaciji, prednjačili čas jedni, čas drugi.
Upravo ta složena struktura čini srednjovjekovnu Bosnu i njen sabor odista specifičnim i vrijednim predmetom izučavanja

                    Literatura

 

  1. Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd, 1955.
  2. Mustafa Imamović, Osnove upravno-političkog razvitka i državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2006.
  3. Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mitelalter, Verlag von Duncker & Humblot, München i Leipzig, 1914.
  4. Mavro Orbini, Il regno de gli Slavi, hoggi correttamente detti schiavoni, 1601.
  5. Ljubomir Stojanović, Stare Srpske Povelje i Pisma (knjiga I, prvi deo), Srpska Kraljevska Akademija, Beograd – Sremski Karlovci, 1929.

FUSNOTE

[1] Prvi put se termin stanak koristi u povelji Tvrtka I iz 1354. godine. L. Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mitelalter, Verlag von Duncker & Humblot, München und Leipzig (1914), str. 23.

[2] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 3.

[3] Ibid.

[4] Ibid., str. 5.

[5] Ibid., str. 4.

[6] Ibid., str. 7.

[7] Ibid., str. 9.

[8] Mustafa Imamović, Osnove upravno-političkog razvitka i državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo (2006), str. 46.

[9] L. Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mitelalter, Verlag von Duncker & Humblot, München und Leipzig (1914), str. 23.

[10] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 9.

[11] Mustafa Imamović, Osnove upravno-političkog razvitka i državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo (2006), str. 46.

[12] Did, tj. djed – starješina Crkve bosanske. Ibid., str. 41.

[13] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 12.

[14] Ibid., str. 14.

[15] Plemićka titula

[16] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 15.

[17] Ibid.

[18] Ibid.

[19] Ibid., str. 16.

[20] Ibid.

[21] Ibid.

[22] Ibid., str. 17.

[23] Ibid., str. 18.

[24] Ibid., str. 18.

[25]  Ibid., str. 19.

[26]  Ibid.

[27]  Ibid.

[28]  Ibid.

[29] Ljubomir Stojanović, Stare Srpske Povelje i Pisma (knjiga I), Srpska Kraljevska Akademija, Beograd – Sremski Karlovci (1929), str. 74., 78.

[30]  Ibid., str. 87.

[31] Mavro Orbini, Il regno de gli Slavi, hoggi correttamente detti schiavoni (1601), str. 351.

[32] Ibid., str. 359.

[33] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 28.

[34] Ljubomir Stojanović, Stare Srpske Povelje i Pisma (knjiga I, prvi deo), Srpska Kraljevska Akademija, Beograd – Sremski Karlovci (1929), str. 504.

[35] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 35.

[36] Ljubomir Stojanović, Stare Srpske Povelje i Pisma (knjiga I, prvi deo), Srpska Kraljevska Akademija, Beograd – Sremski Karlovci (1929), str. 321.

[37] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 37.

[38]  Ibid.

[39] Ljubomir Stojanović, Stare Srpske Povelje i Pisma (knjiga I, prvi deo), Srpska Kraljevska Akademija, Beograd – Sremski Karlovci (1929), str. 162.

[40] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 39.

[41]  Ibid.

[42] Ljubomir Stojanović, Stare Srpske Povelje i Pisma (knjiga I, prvi deo), Srpska Kraljevska Akademija, Beograd – Sremski Karlovci (1929), str. 293.

[43] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 40.

[44] Ljubomir Stojanović, Stare Srpske Povelje i Pisma (knjiga I, prvi deo), Srpska Kraljevska Akademija, Beograd – Sremski Karlovci (1929), str. 433.

[45] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 41.

[46] L. Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mitelalter, Verlag von Duncker & Humblot, München und Leipzig (1914), str. 17.

[47] Ibid., str. 20.

[48] Ljubomir Stojanović, Stare Srpske Povelje i Pisma (knjiga I, prvi deo), Srpska Kraljevska Akademija, Beograd – Sremski Karlovci (1929), str. 420.

[49] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 48.

[50] Ljubomir Stojanović, Stare Srpske Povelje i Pisma (knjiga I, prvi deo), Srpska Kraljevska Akademija, Beograd – Sremski Karlovci (1929), str. 503.

[51] Ibid.

[52] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 49.

[53] Ibid.

[54] Ibid.

[55] Ibid., str. 50.

[56] Ibid.

[57] Ibid.

[58] Diplomatski predstavnik, poslanik

[59] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 50.

[60] Ibid.

[61] Ibid.

[62] Ibid., str. 51.

[63] Ibid., str. 52.

[64] Ibid.

[65] Ibid., str. 53.

[66] Ibid., str. 54.

[67] Ibid.

[68] Ibid.

[69] Ibid., str. 57.

Alhemijski simboli na stećcima i njihovo značenje

Profesor Amer Dardağan u svojoj objavi “Alhemijski simboli na stećcima i njihovo značenje (Lapis philosophorum)” temeljno osvjetljuje zapostavljene i neistražene periode i predjele historije Bosne i Hercegovine rješavanjem nedoumica o simbolima koje nalazimo na stećcima, grbovima, historijskim dokumentima i sl., te nas u kratkim crtama uči teorijama sa kojima moramo biti upoznati da bismo shvatili i protumačili filozofiju i duhovni život srednjovjekovnih Bošnjana.


Abstrakt

Da bi uistinu mogli shvatiti fenomenologiju stećka u cjelovitosti svoje kompleksnosti, stećak se prvenstveno mora posmatrati kroz filozofiju (neoplatonizam), teologiju (katafatična i apofaična teologija) i kroz prakse teurgije i alhemije (rad na kamenu i metalu). Simboli i motivi na stećcima opisuju spiritualni svijet, koji nam je teško shvatiti ukoliko ne poznajemo osnovna načela i filozofiju neoplatonizma, pa su čak i najprivrženiji istraživači bosanskog srednjovjekovlja iste posmatrali samo kao ukrasne reljefne motive uskraćujući stećcima ogromnu količinu „filozofske i duhovne sadržine“ koja uveliko olakšava izučavanje vjerskog karaktera Crkve bosanske. Da bi shvatio značenje mnogih alhemijskih i teurgijskih simbola na stećcima, istraživač bosanske srednjovjekovne duhovnosti se mora poistovjetiti sa jednim svijetom u kome misterije i spiritualnost zauzimaju centralno mjesto. Na primjer alhemijska imaginacija nas konstantno posjeća kako se suprotnosti moraju ujediniti posebnim vezama na način da njihovim ujedinjenjem nastaje misteriozni “treći” (alhemijsko “jajce” ili kamen filozofa “lapis philosophorum”, „Drvo Života“) koji transcedentira obično postojanje.

Umjetnost transmutacije metala u srebro ili zlato mnoge je odvukla od pravog i istinskog značenja alhemije. Ovdje treba praviti razliku između vanjske alhemije koja je manifestovana u vidljivim praksama manipulacije metalima, te unutrašnje (“prave”) alhemije koja predstavlja istinsku poveznicu sa spiritualnom Dušom i Duhom. Transmutacija metala u zlato definitivno nije pravi cilj alhemije, već je metalurgijska simbolika usko povezana sa unutrašnjim aspektom alhemije.[1] Zlato i srebro su refleksija Sunca (Duh) i Mjeseca (Duša). Ipak, ovdje prioritet treba dati spiritualnim stvarnostima, čiji su zlato i srebro samo manifestirani odraz. Alhemijski zanat stoga ima smisla samo kada služi spiritualnosti, a alhemija odražava istinske mogućnosti Duha i Duše. Alhemijske operacije i procedure povezane sa metalima su stoga samo vanjska ekspresija “prave” umjetnosti transmutacije Duše. Olovo predstavlja “haotično” i “bolesno” stanje metala, odnosno “unutrašnjeg” čovjeka. S druge strane zlato odražava “savršenstvo” postojanja kako metala, tako i samog čovjeka. Zlato je stoga stvarni cilj alhemije, gdje sva ostala stanja ili drugi metali imaju samo posrednu i pripremnu ulogu u procesu dostizanja starog ili originalnog stanja savršenstva. Od metala savršeno pročišćeno mjesto zauzima zlato, među kamenjima dragulj, među cvijećem lotus, među pticama orao, a među bićima na zemlji čovjek.[2]

Katakombe u Jajcu

Iako alhemiju primarno dovodimo u vezu sa hermeticizmom i hermetičkim tekstovima (Corpus Hermeticum), ipak ista su došla do nas u jednoj čisto platonističkoj formi.[3] Zapravo, sam hermeticizam je shvaćan kao nastavak neoplatonizma,[4] a upravo neoplatonisti su dali naziv Hermesu Trismegistosu, ličnosti koja je centralna figura mističnog i alhemijskog načina razmišljanja srednjega vijeka.[5] Hermeticizam je jedna od podstruja kulturološke memorije Zapada, te iako nije bio glavna struja, hermetički pokret nije bio nikad ni potpuno marginiziran ili u potpunosti zaboravljen. Ebeling nam je otkrio kako u srednjem vijeku kultura i filozofska tradicija Egipta nije bila zaboravljena, već naprotiv oživljena je i nastavljena u tom periodu.[6] Duh Hermeticizma se održao u srednjem vijeku kroz radove Crkvenih Očeva (u prvom redu kršćanskog neoplatoniste Klementa Aleksandrijskog), kroz traktat „Asclepius“ u latinskom prijevodu, te kroz tekstove koji su prevedeni sa arapskog u 12 i 13 st.

Miješanje hermeticizma i platonizma se bez sumnje prvobitno desilo u Aleksandriji, mjestu gdje je naučno djelovanje bilo na vrhuncu kroz rad mnogobrojnih filozofskih škola. Sa kršćanskog ugla, alhemija je predstavljala jedan prirodni odraz otkrivenih istina u Bibliji, te stoga je ista lagano asimilirana unutar određenih kršćanskih krugova koji su imali poseban pogled na svijet. Mnogo lakše je alhemija ušla u islamski svijet jer je hermeticizam povezivan sa Idrizom koji se spominje u Kur'anu.[7] Upravo je platonistička doktrina “jedinstva postojanja” (wahdat al-wujud) bila idealan alat za ezoterijsku interpretaciju islamske vjere kroz misticizam sufizma. Prvobitno je u Evropu alhemija ušla kroz bizantski kršćanski kultorološki utjecaj, a kasnije putem islamske Španije gdje je ista doživjela svoj vrhunac.

Za neoplatoniste, univerzum je kreiran od strane Boga kao manifestacija i ilustracija Njegove vlastite savršenosti: “… i tako formira Univerzum kao jedinstvenu vidljivu živu stvar koja sadrži sva povezana stvorenja… Okretajući oblikovao ga je u sferu(…), davajući mu najsavršeniji oblik.” (Timaeus)

Alhemija se najprije može uporediti sa misticizmom jer oboje vode čovjeka ka spoznaji svog vlastitog vječnog bića.[8] Stoga alhemija pronalazi pogodno tlo u pojedinim kršćanskim mističnim krugovima, a još lakše unutar islamskog misticizma. Osnovni cilj misticizma jeste unija sa Bogom kroz “vrlinu” ili “plemenitost” (kr(e)st), a sama alhemija predstavlja alat za ostvarivanje tog cilja kroz povratak u stanje originalne “plemenitosti” ljudske prirode i njenog pravog simbolizma. U duhovnom smislu, transmutacija olova u zlato nije ništa drugo do ponovnog ostvarivanja originalne “plemenitosti” ljudske prirode. Kada čovjek dostigne to uzdignuto pročišćeno stanje “plemenitosti” (kr(e)st), sve u njemu biva originalno, njegovo biće je u potpunosti “probuđeno” i ujedinjeno sa svojim izvorom. Iz ovog prethodno rečenog, alhemiju sa pravom možemo smatrati ogrankom misticizma.[9] Alhemičari stoga posmatraju dušu kao “substancu” koja se mora iznova pročistiti, rastopiti ili kristalizirati. Sama alhemijska kosmologija ustvari je vanjski ili približni odraz ili simbol unutrašnje ontologije bitka. Ipak, alhemija i misticizam baštine svoju praksu na racionalnoj interpretaciji svijeta kroz logiku, te ovdje nema mjesta improvizacijama, ni nekoj vrsti iracionalne magije, jer su iste utemeljene u filozofiji. Alhemijska literatura posjeduje jedan sugestivni jezik, bogat alegorijama, te u samim alhemijskim slikama i simbolima skrivena je prava istina.[10]  Razlog zašto su se alhemija i misticizam držali u tajnosti, a njihova znanja prenosila isključivo oralno i putem simbola jeste u poznatoj platonističkoj premisi da postoji velika opasnost da se njihove istine uzimaju bukvalno, što je sa sobom povlačilo političke posljedice poput poistovječivanja ovih zajednica sa herezom, a njihove prakse sa magijom i oportunizmom.[11] Abu Mūsā Jābir ibn Hayyān (latinizirano Geber) kaže: “Ja podučavam umjetnost alhemije na način da ništa ne ostane nedorečeno onome koji sluša, a ko je mudar. S druge strane budalasti i ignorantni ionako neće razumjeti ništa od ovoga što vidi ili čuje. Stoga alhemija ima namjeru da podučava “mudre”, a zavarava “budalaste”. Mudar je onaj koji na prakse alhemije posmatra sa spiritualnog “pravog” stanovišta, dok je budalast onaj koji u u njoj traži samo svjetovno zadovoljenjem poput pravljenja zlata zbog vlastite materijalne koristi.”[12] Slično govori i jedan bizantski alhemičar: “Filozofi su oduvijek govorili u parabolama i simbolima, tako da njihova nauka ne bi bila dostupna budalama; jer ako bi se to dogodilo ista bi nestala. Ona bi trebala biti dostupna samo strpljivim i rafiniranim dušama koje su se povukle od pokvarenosti svijeta i koje su pročistile sebe od lljigave prljavštine pohlepe.”[13]

U alhemiji preovladava platonističko mišljenje da univerzum (makrokosmos) i čovjek (mikrokosmos) korespondiraju jedan prema drugome poput refleksije, tj. što god je u jednom, mora postojati u drugome također. Ovaj odnos se još može iskazati kroz vezu objekta i subjekta, onoga što se zna i onoga koji zna. Tako naprimjer univerzum je objekt, tj. ono što  se zna, dok je čovjek subjekt ili onaj koji zna. Oboje se može spoznati samo ako se uzme u obzir njihova međusobna veza. Od svih stvorenih bića ljudsko biće je najsavršenija refleksija univerzuma, stoga on je ogledalo ili odraz cjelokupnog kosmosa. Baš kao što se “Kosmički čovjek” (Islamski neoplatonizam) sastoji od Intelekta, Duše i Tijela, tako i njegov mikroskosmički odraz u individualnom ljudskom biću također sadrži Intelekt, Dušu i Tijelo. Čovjek se pojavljuje kao mali kosmos unutar većeg, baš kao reflektirajući odraz. Povezanost ove vrste je najveće kroz Intelekt, gdje postoji prepreka u smislu da individualni ljudski intelekt ne može spoznati ujedinjeni Intelekt (Gore) odjednom, već jedino kroz razjedinjene platonističke arhetipove ili Forme u Donjem svijetu. Premisom i poznatim aksiomom “Kako Gore, tako i Dolje”, moguće je objasniti odnos između simbola Gornjeg i Donjeg svijeta, gdje ono što je Gore uvijek je predstavljeno prostim i ujedinjenim simbolima koji su “pravi”, dok se Dolje nalaze simboli koji su njihov složeni i razjedinjeni ekvivalent. Kosmos sa svojim simbolima je poput knjige poezije koja pred nas postavlja zadatak otkrivanja njenog značenja. Baš kao što knjiga poezije ne otkriva svoje značenja prije nego što uložimo dosta truda i razmišljanja, tako ni kosmos ne otkriva svoju simboliku ako ne uložimo dosta pažnje i zalaganja u cilju otkrivanja njihovog pravog značenja.

Individualno ljudsko biće može spoznati “pravu” realnost Gornjeg svijeta jedino na način da svoj intelekt dovede u istu ravan ili osu sa Aktivnim Intelektom. To može uraditi jedino ako se okrene od mnoštva i složenosti Dolje ka ujedinjenoj jednostavnosti Gore, te tek onda može doći do uzdizanja ka nerazjedinjenom jedinstvu, tj. ka izvoru postojanja. Ova ideja utemeljena u neoplatonističkoj filozofiji bila je od velikog značaja jer je povezivala kosmologiju sa metafizikom. Kada neoplatonista gleda u kosmos, on u njemu vidi odraz vječnih “prototipa” ili Formi, koje putem različitih simbola u nama izazivaju stanje “platonističkog prisjećanja” jer smo mi sami vidjeli iste na našem “početku”. Isto tako alhemičar ne mora znati sve metale i njihove karakteristike, već je dovoljna spoznaja njihovih prototipova.[14]

Ptolomejska slika svijeta počinje od zemlje koja je u centru, a oko koje se okreće mnoštvo planeta ispod neba fiksiranih zvijezda. Gradacija nebeskih sfera reflektira ontološki poredak svijeta, prema kome svaki nivo postojanja nastaje od onog koji mu prethodi, na način da “viša” sfera sadrži “nižu” sferu, baš kao što uzrok sadrži posljedicu.[15] Uzdizanje duše kroz sfere opisano je kao prolazak kroz hijearhiju određenih spiritualnih ili intelektualnih nivoa, gdje nakon svake spirale ili stepenice (Jakobove ljestve, miradž Muhameda a.s., „stanice“ kod derviša) duša poprima sve jedinstveniju, bolju i direktniju viziju Neba. Ovaj opis ilustriran je srednjovjekovnim crtežima na kojima su nebeske sfere prikazane kao koncentrični krugovi ili ljestve na koje se čovjek penje ka najvišoj sferi.[16] Ovaj kosmološki simbolički jezik baziran na prirodi kombiniran je unutar sve tri monoteističke religije, te nije bio u konfliktu sa vjerskim dogmama. Stavljanje čovjeka u centar kosmosa, dalo je ljudskom rodu određeni kosmički dignitet, važnost, te mogućnost dostizanja zadovoljavajuće spiritualne vizije koja je bila ekvivalent spasenju. Tako poznata izreka filozofa “Upoznaj sebe” imala je ne samo individualne, nego i kosmičke implikacije utemeljene u kosmološkom pogledu na svijet. Imitacijom “Kosmičkog čovjeka” individualni čovjek je mogao ostvariti unutarnju misiju spasenja duše.

Za alhemičare, univerzalni princip davanja života unutar prirode je Duh, dok je jedinstvena esencija svake stvari sa karakteristikama primanja njihova Duša. Ova dva principa zajedno sa Tijelom formiraju tzv. tria prima. Alhemičari govore o trodjelnom jedinstvu čovjeka što odgovara platonističkoj podjeli na tri hipostaze.[17] Prvo i najviše jedinstvo u čovjeku jeste ono koje direktno proizilazi od Boga, jer ukoliko ljudi ne bi imali ovu vezu, raspali bi se u ništavilo i ljudski rod bi bio uništen. Iako je ovo jedinstvo unutar nas, ono je ustvari iznad nas jer je Bog izvan svega stvorenog. Drugo jedinstvo koje je prisutno u čovjeku potiče od prirode. Ono se odnosi na Intelekt/Duh od koga potiče sva misao, razum, volja i mogućnosti za spiritualnu aktivnost. Treće jedinstvo odnosi se na Dušu, od koje direktno nastaje pet osjeta koje animiraju tijelo i od koje potiču sve tjelesne aktivnosti. Prvo i drugo jedinstvo je nepromjenjivo, vječno i prosto jer pripada Gornjem svijetu (Intelekt/Duh), dok se treće jedinstvo u Donjem svijetu (Duša, Tijelo) kompleksno i konstantno se mijenja, te kao takvo može biti više ili manje “slično” Gornjem svijetu. U alhemijskom izričaju metali su manje ili više “slični” zlatu, tj. oni su refleksija esencije izvora. Proćišćavanjem metala/Duše i povratkom u izvorno originalno stanje je od najvećeg značaja kako bi došlo do ujedinjenja sa Bogom. Naime, došlo je do neke vrste separacije metala od ekvilibrijuma zlata, tj. odvajanja Duha (simbol mača) i Duše (simbol štita), te je potrebno da dođe do ponovnog spajanja da bi došlo do potpunog jedinstva. Drugim riječima, u duhovnom svijetu isključivo postoje dva svojstva: “svojstvo primanja svjetlosti” ili spiritualna posuda/štit (Duša)[18] i “svojstvo darivanja svjetlosti” ili spiritualna sadržina/mač (Duh)[19]. Ova alhemijska doktrina inkorporirana je unutar kršćanskog, islamskog i jevrejskog misticizma i predstavljala je njihov važan integralni dio. Također ne treba zaboraviti kako termin “hermetički zatvoreno” potiče iz tradicije hermeticizma podrazumjevajući kako je ista u stanju da “zapečati” stvari, odnosno “posude” hermetički na način da se sadržaj “ćistoće” očuva na najbolji način.[20]

Za neoplatonistu Marsilia Facina (1433-1499) Sunce je otjelotvorenje spuštajuće Božije svijetlosti, spiritualno prosvjetljenje i fizička toplota usmjerena prema Dolje predstavljena simbolikom ognjenog mača

Za alhemičare od velikog je značaja bilo poznavanje četiri elementa (zemlja, voda, zrak i vatra) koji su im služili kao  kvalitativna esencija kvantitativne materije u odnosu vruće, hladno, vlažno i suho koji su ujedno i osnovni načini “djelovanja” ili “akcije” elemenata.[21] Rad alhemičara se upravo zasniva na “rotaciji elemenata”, tj. u stalnom prelaženju iz jednog stanja  prirode u drugo. S obzirom da četiri elementa korespondiraju sa dušom, preneseno na spiritualni domen duše ovdje se radi o četiri kvaliteta: ekspanzija, kontrakcija, disolucija i solidifikacija.[22]

Rotacija elemenata

Tako recimo putanja Sunca ide u pravcu križa prolazeći kroz četiri kardinalne tačke (sjever-jug, zapad-istok) kao odraz četiri elementa i njihovih karakteristika. Ipak treba napomenuti kako pravi alhemičar ne posmatra četiri elementa kao opipljive tjelesne kvalitativne supstance u današnjem poimanju riječi, već više u smislu spiritualnih kvantitativnih arhetipova koji su imaterijalni. Prema zapadnim i istočnim alhemičarima elementi se nikad ne nalaze u tjelima u njihovoj izvornoj varijanti. Svaka tjelesna substanca sadrži sva četiri elementa istovremeno, pa tako materijalna voda nije identična sa elementom vode, već se radi o manifestaciji tog elementa u najvećoj mjeri.

Platonistički i aristotelovski način razmišljanja prožimao je srednji vijek. Naročito je bila značajna Aristotelova teorija o elementima, gdje svaki od četiri elementa sadrži dvije prikladne kvalitete izražene krugovima.[23] Figura kruga predstavljala je prikladni način izražavanja koncepta harmonije i ekvilibrijuma, kao i koncepta kontrapozicija i dihotomija unutar kruga. Inspirirana Aristotelovom teorijom o elementima, u srednjem vijeku nastala je tzv. mundus-annus-homo figura u kojoj serija parnih kvaliteta ukazuju na ciklično kretanje, harmoniju i ravnotežu, te koncept kontrapozicija unutar kruga, zajedno odražavajući njihovu važnu ulogu na mikrokosmičkom i makrokosmičkom planu.[24] Figure mundus-annus-homo se uglavnom mogu pronaći u djelu Isidora Seviljskog De natura rerum („O prirodi stvari“) i kod Boethiusa, a čini se da su autori inspiraciju za svoje djelo crpili od kršćanskog neoplatoniste Ambroza. Najstariji dijagram ove vrste potiče iz sredine 8. st, a naročitu upotrebu pronalazimo u kodeksima 11. st. gdje se kroz sistem povezanih krugova izražava ideja o harmonizirajućem skladnom ciklusu četiri elementa sa pripadajućim kvalitetama, godišnjim dobima i tjelesnim tekućinama.

Isidor Seviljski, De natura rerum. Paris, Bibliothèque nationale, lat. 6413, f. 5v. (8. st.)

                

Svijet (Mundus)                     Godina (Annus)        Ljudsko biće (Homo)

vatra (suho i vrelo)                         ljeto                                žuta žuč

zrak (vrelo i vlažno)                   proljeće                                 krv

voda (vlažno i hladno)                   zima                                  sluz

   zemlja (hladno i suho)                jesen                           melanholija

Četiri elementa su upisana na vanjskom rubu kruga u odnosu na svoj specifičan položaj: vatra (gore), voda (dolje), zemlja (lijevo) i zrak (desno).[25] Ovdje treba naglasiti da se položaj elemenata unutar kruga ne treba posmatrati striktno geografski, već više kao jednu skladnu konceptualnu konstrukciju. Kvalitete koje su napisane u polukrugovima na jedan vrlo interesantan način presjecaju četiri elementa koja tvore figuru nalik križu. Naime, element vatre jeste presječen prikladnim kvalitetama: suho i vrelo. Istovremeno, kvalitet vrelosti vatra dijeli sa elementom zrak, uz dodatak da zrak posjeduje kvalitet vlažnosti također kojeg dijeli sa elementom vode. Voda također sadrži kvalitet hladnoće koji pak dijeli sa elementom zemlja. Zemlja je hladna i suha, te upravo sa kvalitetom suhosti ovaj ciklus je završen jer ga osim zemlje dijeli vatra također. Unutar polukruga svakog elementa upisana su četiri godišnja doba, pa tako vatra se odnosi na ljeto, zemlja na jesen, voda na zimu i zrak na proljeće. Ispod sekcije sa godišnjim dobima, uvrštene su ljudske tekućine. Tako, cholera (žuč) se odnosi na element vatre i godišnje doba ljeto, sanguis (krv) na zrak i proljeće, sluz (flegma) na vodu i zimu, te konačno melanholija odnosi se na zemlju i jesen. Zaključujemo da su tri cjeline u centru kruga: mundus, annus, homo krajnji rezultati odgovarajućih karakteristika ili kvaliteta, godišnjih doba, odnosno tekućina u ljudskom tijelu. Mundus-annus-homo dijagram pronalazimo i u odvojenim varijantima, pa tako ćemo pažnju obratit na jednu od njh tri, figuru annus. Figura prikazuje godišnja doba, kvalitete elemenata i strane svijeta, a uz nju nalazi se i prikladan tekst: „…Hajdemo sada protumačiti kako su godišnja doba ujedinjena prirodnim vezama. I zaista, proljeće sastoji se od vlažnosti i vatre, ljeto od vatre i suhoće, jesen od suhoće i hladnoće, a zima od hladnoće i vlažnosti. Kao posljedica ovoga, godišnja doba su takva kakva jesu zbog mješavine njihove prisne zajedničke veze, kao što je predstavljeno na figuri.“[26]

Isidor Seviljski, De natura rerum. Paris, Bibliothèque nationale, lat. 5543, f. 136r. (11. st.)

Godina

Proljeće, vlažno i toplo: Zapad

Ljeto, toplo i suho: Jug

Jesen, suha i hladna: Istok

Zima, hladna i vlažna: Sjever

Ploča bana Kulina/Mundus-Annus-Homo figura (kraj 12. st.)

Prema alhemijskoj tradiciji prirodni poredak elemenata je predstavljen na dva načina: kao križ gdje tačka ili centar u sredini predstavlja izvor ili peti element (kvinta esencija) dok ga ostala četiri elementa okružuju[27] i kroz simboliku trouglova. Uspravni trougao koji je usmjeren prema gore odnosi se na vatru (sjeme), dok se obrnuti trougao okrenut prema dolje odnosi na vodu (grane). Ovdje je prikazan odnos između platonističkog svijeta emanacije koji je prost i ujedinjen i platonističkog svijeta formacije koji ide ka diferencijaciji i pravljenju mnoštva. Elementi dobijaju na svojoj kompleksnosti unutar treće hipostaze Duše, ali oni djeluju prvenstveno u odnosu na dvije tendencije: kretanje prema Dolje „AB UNO“ (voda, zemlja), te kretanje prema Gore „AD UNUM“ (zrak, vatra). Stoga, ovdje imamo izraženu suprotnost između vode i vatre, jer su njihove tendencije i kretanje suprotni. Ova suprotnost jeste također preslikana na odnos između žive i sulfura (ženski-muški princip). Prema alhemijskom rječniku spajanjem ovih suprotnosti duša postaje “tekuća vatra” i “ognjena voda” gdje dva principa postaju sve-determinirajući polovi postojanja, tj. oni su poput dvije ruke Božije, u odnosu muško-žensko, otac-majka, te se ne mogu odvojiti jedni od drugih.[28]

Odnos i veza makrokosmosa i mikrokosmosa: Omnia ab Uno (Sve od Jednog/Boga) i Omnia ad Unum (Sve ka Jednom/Bogu)[29]
Alhemičari često koriste iste simbole za metale i planete, oslikavajući vezu između alhemije i astrologije u odnosu na poznatu premisu “Kako Gore, tako i Dolje”. Ako znamo da bitak izvire iz materia prima koja je simbolički manifestirana sa četiri fundamentalna elementa (vatra, zrak, voda, zemlja), onda možemo također reći kako metali predstavljaju “plod” tih elementalnih substanci. Alhemija nas uči da su metali koje pronalazimo u utrobi zemlje nastali pod utjecajem sedam planeta, tj. Sunca, Mjeseca i pet planeta vidljivih golim okom. Svi metali se mogu podijeliti u dvije grupe reflektirajući odnos zlata i Sunca, gdje je zlato inkarnacija generativnog pola postojanja, dok je srebro odraz reverzibilnog pola postojanja. Tako recimo živa predstavlja ženski aspekt stvaranja, dok sulfur kao njena suprotnost predstavlja muški aspekt. Stoga svi ostali metali, tj. planete participiraju u različitim mjerama unutar ova dva pola postojanja, s tim da treba naglasiti da niti jedan od metala ne pripada isključivo jednom ili drugom, već da se tu radi o stanju izmješanosti. Tako simbol križa recimo, alhemijski je predstavljen sa četiri elementa, dok astronomski aludira na četiri pravca kretanja u prostoru.[30]

Prema alhemičarima, metali mogu biti transmutirani u srebro i zlato, samo ako su prethodno reducirani do stanja materia prima. Za alhemiju materia prima je od odsudne važnosti jer se od/iz nje pravi “eliksir” pomoću kojega alhemičar pravi zlato. Ovo isto važi i za Dušu, jer je materia prima fundamentalna supstanca Duše, te je ista izvorište svih manifestiranih simbola. Alhemičari posmatrajući materia prima kao primarnu supstancu života i stvaranja. Ona je osnovna supstanca Duše i  “punoća svog iskustva”, a u geometrijskom simboličkom pogledu predstavljena je trakom, odnosno vinovom lozom i grozdom koji su simbol obilja i života.  Materia prima predstavljana je simbolički također kao „kuka“ ili „udica“ koja ima ulogu da „spaja“ i „privlači“ muški i ženski aspekt time prethodeći svom stvaranju. Unutar jezika Biblije, materia prima predstavljena je vodama na samom početku stvaranja.[31] Iako se materia prima odnosi na izvorište bitka, ona se prvenstveno smatra misterioznim haotičnim izvornim materijalom koji u sebi sadrži inkompatibilne suprotnosti koje su u nasilnom konfliktu.[32] Tako s obzirom da se ista nalazi u svim stvorenim stvarima, te da ona također sadrži sve stvari, nazivali su je “morem” crne boje zato što nosi sve forme, kao što more nosi talase. Nazivali su je također “zemljom”, “djevicom” neopisive čistoće i receptivnosti, a vrlo značajan simbol materia prima jeste “Drvo Života” i alhemijsko „Jajce“.[33] Na Drvetu pronalazimo Sunce, Mjesec i planete, tj. zlato, Mjesec i sve metale, tj. različite faze alhemijskog procesa sa njihovim simboličkim bojama: crna (negredo, melanosis), bijela (albedo, leukosis), žuta (citrinitas)[34] i crvena (rubedo, iosis).[35] Simbolika boje bila je veoma važna u alhemiji jer promjena boje značila je sukcesivnu transformaciju materije (transmutacija),[36] te kretanje iz jednog nivoa postojanja u drugi. Nigredo kao inicijalna faza alhemijskog procesa označavala je smrt ili uništavanje originalne forme (prima materia) kako bi nastao haos, patnja ili bol. Drugim riječima crna faza podrazumjeva početak spiritualnog procesa uzdizanja, u kojoj mora prvo doći do napuštanja i suočavanja sa starim navikama, vezama i ovisnostima o materijalnom vanjskom svijetu, nakon čega “pročišćena duša” postaje slobodna da se ponovo ujedini sa “podmlađenom” prima materia kako bi se transformirala u drugu albedo fazu koju definiramo kao bijeljenje, a koja sama po sebi je izrazito nagrađujuća. Ako crnu fazu simboliziranu bolnim i otrijeznjujućim okretanjem natrag / unutar sebe (starac), tj. kao noć, onda sa druge strane bijelu fazu koja se odnosi na osvježavajuće i podmlađeno stanje kretanja naprijed/van sebe (gost) možemo predstaviti kao svitanje u zoru. Konačno, treća je crvena faza nazvana tako zbog količine „vatre“ koju sadrži Duh ili Intelekt, a koja ima ulogu da kao tipični “muški” princip Gornjeg svijeta spoji se sa pročišćenom Dušom Donjeg svijeta. Duh predstavljen crvenim Kraljem spaja sa Dušom koja je predstavljena čistom bijelom Kraljicom stvarajući “mistični plod”, “alhemijsko jajce”, “kamen filozofa” (lapis philosophorum) ili „Drvo Života“.

Kraj alhemijskog procesa predstavljen je simbolikom paunovog repa, tj. simbol paunovog repa u alhemiji korišten je zbog mnogih raznobojnih “očiju” koji posjeduje, te predstavlja finalnu fazu alhemijskog procesa. Paunov rep (Cauda Pavonis) predstavlja tri faze alhemijskog  procesa kroz promjenu boje repa: crna, bijela, te na kraju žarko crvena. Najviše ova simbolika podrazumjeva totalnost svih boja unutar bijelog svijetla, odnosno odraz je alhemijske potrage za jedinstvom  koja je izražena u bijelom svijetlu. Naime, raznobojnost i bogatstvo šarolikosti paunovog repa odražava blistavost bijele boje koja simbolizira vječnost. Paunov rep također predstavlja inspiraciju i obećanje, tj. želi ukazati na svu raskoš, ljepotu i dobrotu Boga iz koga sve nastaje i iz koga se sve manifestira. Treba također istaći kako paun sam po sebi simbolizira kroz srednji vijek ljepotu i upornost. Totalnost alhemijskog procesa izražena paunovim repom, također je istovjetna simbolici Ourobosa, odnosno zmije koja jede vlastiti rep simbolizirajući vječno jedinstvo svih stvari, odnosno perpetualno ciklično obnavljanje života ukazujući na kretanje ka besmrtnosti.

Četiri elementa su stoga manifestacija četiri fundamentalne determinacije materia prima objašnjene kroz simbol alhemijskog križa. Na početku svake spiritualne realizacije, odnosno alhemijske faze stoji “materijalna smrt” koja je muškog karaktera, odnosno okretanje od prolaznog svijeta van ka vječnom unutarnjem svijetu.[37] Ovo na vrlo poetičan način izražava dijak bosanskog bana Stjepana II na kraju jedne isprave upućene Dubrovčanima: „Zemlja mi je mati, a očastvo mi je grob. Od zemlje jesmo i u zemlju uniđemo.“[38]

Materia prima se prvenstveno može posmatrati kao ambis koji odvaja Gornji i Donji svijet, te se uslovno posmatra ili kao barijera između dva svijeta ili most koji iste spaja. „Barijera“ koju materia prima simbolizira odnosi se na „ubijanje“ materijalnog ega, te napuštanje individualnosti u korist cjelovitosti i ujedinjenja sa Gornjim svijetom. Iskustvo prelaska ambisa je okarakterisano kao plovidba nepoznatim vodama, gdje se svijet Donjeg svijeta koga znamo ostavlja iza nas, te počinje putovanje potpuno nepoznatim prostranstvima Gornjeg svijeta. Drugim riječima, čovjek ne može preći ambis sve dok je vezan za materijalni svijet i svakodnevna iskustva vezana za njegov ego, stoga prelazak ambisa je uslovljen jednim mističnim iskustvom „prelaska mosta“.

Materia prima kao primarna supstanca života i stvaranja
Materia prima kao misteriozni haotični izvorni materijal koji u sebi sadrži inkompatabilne suprotnosti koje su u nasilnom konfliktu

Alhemija je imitacija prirode, tj. model za alhemijsko djelovanje je sama priroda. Ona pomaže onom alhemičaru koji poznaje njen način djelovanja. Priroda je poput “knjige” koju može čitati samo onaj koji je primio iluminaciju od strane Boga.[39] Prirodu možemo spoznati kroz njen ritam koji vlada kako unutrašnjim, tako i vanjskim svijetom. Taj ritam je impersonalan i beskrajan. Univerzalna priroda ima dva pravca kretanja: jedan koji gravitira od spiritualnog centra ka mnoštvu, te drugi koji gravitira od mnoštva ka spiritualnom centru. Priroda stoga ima dva načina djelovanja (rada) koji se ogledaju u ritmu kontinuiranih dezintegracija (odbijanja) i formacija (integracija), gdje ustvari svaka vrsta dezintegracije je ništa drugo do pripreme za novu konjukciju Forme i materije.[40] Ovdje imamo dvije sile: ljubav i konflikt. One korespondiraju dvjema alhemijskim procesima disolucije (dezintegracije) i koagulacije (spajanje). Vrhunac alhemijskog procesa se dostiže onda kada dođe do konjukcije ženskog i muškog principa, “ognjenog duha” (oca) i „vodenaste materije“ (majke). Kao rezultat njihovog “braka” nastaje u alhemijskom izričaju “kamen filozofa”.[41]

Desna ruka manifestacija je stvaralačkog procesa davanja usmjerenog prema vani (gost) ili spajanja, dok je lijeva ruka potencijal reverzibilnog procesa vraćanja usmjerenog ka unutra (starac) ili odbijanja. Oba procesa su sastavni dio dualnosti koja proizilazi iz platonističkog dyada (djed)

Zapadna alhemija generalno upotrebljava jezik platonističke metafizike, tj. priroda je posmatrana kroz platonističku filozofiju Plotinusa gdje se priroda odnosi na ženski stvaralački aspekt materia prima. Ibn Arabi kao jedan od najvećih učenjaka islamskog misticizma i poznavatelja principa na kojima počiva alhemija, upravo posmatra prirodu kao ženski aspekt kreativnog čina koga odlikuje Božija “milost”.[42] Prema Arabiju “milost” ili stvaranje je bogougodno djelo jer sve stvari teže ka manifestaciji, iako sam autor priznaje da se ova “milost” stvaranjem mnoštva ipak odnosi na odvajanje od Boga jer se radi o okrenutosti prema Dolje. Ova ženska kreativna božanska energija je poput bujanja prirode u proljeće, gdje se manifestirano postojanje razumije kao božanski poklon.[43] Ženska energija tjera dušu iz njenog sterilnog postojanja, te je izvor sve čežnje, ali i potencije u čovjeku.

Sulfur (Duh/Intelekt) kao muška energija i živa (Univerzalna Priroda/Duša) kao ženska energija teže ka njihovom ujedinjenju jer je njihov prototip u Gornjem svijetu Jedan/Bog. Upravo iz ove težnje proizilazi “brak” između muža i žene, sulfura i žive, Sunca i Mjeseca, Intelekta i Duše. Iz ove savršene unije na alhemijskom nivou nastaje zlato, te alhemijski procesi su ništa drugo do “pomagača” (strojnici) da se dostigne cilj, a to je stanje čiste i savršene esencije. Ibn Arabi naziva zlato simbolom originalnog i neuprljanog stanja Duše u njenom nevinom obliku kakvo je bilo na samom početku. Prema islamskoj koncepciji Duša svakog djeteta nesvjesno oslikava ovo stanje, prije nego ista biva “zaprljana” od strane odraslih.[44]

Intelekt (Duh) kao hipostaza Gornjeg svijeta simbolički je predstavljenja simbolikom fiksirane vertikalne ose (osa, mač), dok je Duša (Univerzalna priroda) kao hipostaza Donjeg svijeta predstavljena spiralom (štit) koja obavija osu, tako da svakim novim obavijanjem realizira se novi stepen postojanja. Dobar primjer za ovu simboliku osim mača i štita jeste simbol zmije ili zmaja kako se obavija oko ose Drveta Života (kaducej).[45] Dvije krilate zmije prema alhemijskoj simbolici predstavljaju sulfur i živu, te su zmije povezane na način da prave čvor, oslikavajući kosmološku činjenicu da što više jedna od zmija vuče na jednu stranu, to čvršći čvor biva tako da konstituente tog procesa su jače i prisnije povezane, ilustrirajući uzajamnu paralizu dvije sile prirode kada su u stanju haosa.[46] Dvije zmije simboliziraju dva suprotstavljena principa koja se trebaju pomiriti: sulfur i živa, vlažno i suho, tvrdo i meko, vrelo i hladno. To pomirenje se dešava “oko” zlatnog štapa (kerykeion ili kaducej) koji je medijatorski odraz dualnosti (dyad) koji ipak se treba vratiti u stanje jednosti “Kamena Mudrosti”. Ponekad se umjesto dvije zmije u alhemijskoj simbolici pojavljuje prikaz borbe između krilate zmije ili zmaja sa lavom gdje lav pobjeđuje. Na ovom primjeru lav podrazumijeva sulfur koji fiksira “živu”. Odnos Intelekta i Duše također je predstavljen simbolom psa koji je zavezan za Drvo Života, a još direktniji primjer ovog simbolizma jeste vinova loza koja se obavija oko štapa ili motke. Ritam sukcesivnog “uvijanja” i “odvijanja” prirode predstavljen je duplom spiralom koja korespondira dvjema komplementarnim fundamentalnim fazama prirode.[47]

Dvije substance sulfur i živa su simboli dvaju osnovnih generativnih sila. Živa ima karakter kontinuiranog spuštanja od neba ka zemlji u funkciji ispunjavanja tijela. Ona se još naziva “vodom života” (aqua vitae) i “izvorom” u kojem Sunce i Mjesec (Intelekt i Duša) moraju se “okupati” kako bi bili  podmlađeni.[48] Živa je “živo” svjetlo koje iluminira svaku Dušu koja je vidi, te je čvor i veza svih elemenata koje se nalaze u njoj. Sulfur ili “ognjena vatra” (ognjeni mač) je penetrirajuća spiritualna svijetlost koja uzrokuje pravu transmutaciju Duše. Duša se okreće od vanjskog svijeta, te se “rastavlja” kao rezultat gledanja (vreline) unutar same sebe, postajući statični kristal ispunjen svjetlom.

Brak ili unija sulfura i žive, Sunca i Mjeseca, kralja i kraljice  jeste centralna tema alhemije. Kada govorimo o filozofiji neoplatonizma i misticizmu, duša ima tendenciju “zastranjivanja” i okretanja od Boga (Gore) ka materijalnom svijetu (Dolje). Zbog toga duša mora biti opet ujedinjena sa Bogom kroz pronalaženje same sebe. Slično ovome, alhemija smatra da je čovjek “podijeljen” između dvije prirode unutar njega samog, a sve to usljed njegovog “gubitka” originalnog Adamovskog stanja.[49] Ova dualnost ljudske prirode prouzrokovana je “padom” od Boga, tj. dualnost je  stanje odvojenosti i suprotnosti aludirajući na to da su Adam i Eva postali svjesni ove dualnosti tek nakon “Pada” ka Donjem svijetu generacije i smrti.[50] Kako bi opet povratio svoju integralnu prirodu, čovjek treba balansirati dvije prirode unutar sebe, a ovaj proces je predstavljen ili alhemijskim androgenim muško-ženskim simbolom ili pak vertikalnom linijom.[51] Ako je stanje povezanosti i veze sa Bogom predstavljeno simbolom vertikalne linije, onda je stanje odvojenosti ili dualnosti predstavljeno horizontalnom linijom. Kada govorimo o horizontalnoj liniji, tu uvijek podrazumijevamo dualnost ljudske prirode koja je predstavljena sulfurom i živom, slično odnosom desne i lijeve ruke.[52]


Drvo Života (Bitak) u sebi posjeduje dualnost ili dihotomiju: prirodu privlačenja (gost/neoplatonistička procesija) i odbijanja (starac/neoplatonistička reverzija), dan i noć. Tu imamo kretanje prema Dolje (prva ruka kao dio Gornjeg svijeta) i kretanje prema Gore (šest ruku kao dio Donjeg svijeta). U sredini je dyad (djed) kao sila odvajanja, koji je ujedno i simbol spiritualnog centra univerzuma

Presjecanjem vertikalne i horizontalne ose stvara se križ, gdje gornji dio podrazumijeva izvorište spiritualnog svjetla (svjesnost Intelekta), dok se donji dio spušta ka mračnom tamnom plavetnilu (nesvjesnost prirode/Duša). Dvije horizontalne “ruke” odmjeravaju dvije suprotne energije Duše, a to su sulfur i živa. Stoga, može se reći da kroz “pomirenje” ili “brak” ovih inicijalno suprostavljenih sila, istovremeno dolazi i do “izmirenja” onoga što je Gore (Duh/Intelekt) i onoga što je Dolje (Duša), te njihova suprotnost nestaje također na način da svjetlost u potpunosti prožima plavetnilo mraka.[53] Ovo se također može predstaviti simbolom uzdizanja dvije zmije oko vertikalne ose križa, gdje jedna zmija predstavlja svijetlost, a druga mrak, te njihovim “ujedinjenjem” mračna priroda je transmutirana ka svijetloj prirodi. Dva principa ili sile unutar Duše (sulfur i živa), kao i sam Intelekt i Duša predstavljeni su simbolima Sunca i Mjeseca. Zapravo “brakom” muškog i ženskog principa u prirodi dolazi i do konačnog stapanja ili braka Intelekta i Duše, gdje se svjetlom ispunjena Duša “predaje” Intelektu.[54]

Simbolizam “braka” ili “unije” je najviše približan simbolizmu smrti, jer brakom između muškarca i žene recimo dolazi do “smrti” njegove ili njene neovisnosti, dok smrću jednog od njih naprimjer dolazi do ponovne unije gdje tijelo se spaja sa zemljom, a duša sa svojom originalnom esencijom Gore.[55] U alhemiji sulfur se u potpunosti predaje živi, a živa se u potpunosti predaje sulfuru gdje oboje postaju jedno. Ovaj odnos braka se u alhemiji može predstaviti kao onaj ljubavnika, ali također kao i onaj ljutih protivnika simbolikom borbe.

Zaključak

Alhemija zajedno sa alhemijskim simbolima i praksama predstavljala je sastavni dio spiritualnosti srednjovjekovnih Bošnjana, te je ujedno bila izraz težnje za individualnim spiritualnim pročišćenjem i dostizanjem spasenja pravljenjem tzv. „Kamena Filozofa“ (Lapis philosophorum). Alhemijski simboli predstavljaju praktičnu djelatnost koja se temeljila na čvrstim temeljima filozofije i teologije, te koja ima važnost samo onda kada isključivo služi spiritualnosti. Alhemija u kontekstu Crkve bosanske je ništa drugo do praktičnog izraza pročišćenja i dostizanja originalnog stanja “plemenitosti” (kr(e)st), od strane vjernika kr(e)stjanina. Alhemijski simboli na metalu, istovjetni su teurgijskim simbolima na kamenu, a i jedna i druga praksa su značajne samo kada služe isključivo spiritualnosti.


FUSNOTE

 

[1] Titus Burckhardt, Alchemy: Science of the Cosmos, Science of the Soul, 1971.

[2] Ibid

[3] Ibid.

[4] Florian Ebeling, The Secret History of Hermes Trismegistus: Hermeticism from Ancient to Modern Times. Itaca: Cornell University Press, 2007.

[5] Gary Lachman, The Quest for Hermes Trismegistus: From Ancient Egypt to the Modern World, Floris Books, 2011.

[6] Ebeling, The Secret History of Hermes Trismegistus

[7] Burckhardt, Alchemy

[8] Ibid.

[9] Ibid.

[10] Alexander Roob, Alchemy & Mysticism: The Hermetic Museum, Taschen, 1997

[11] U hermetičkoj tradiciji za razliku od Biblije, Otkrovljenje je pod velom tajni i misterije i nije pristupačno svima. Simboli u službi kriptografije zapravo otkrivaju svoje pravo značenje samo onim koji su inicirani, te ukazuju na određene ideje i koncepte. Hermetička tradicija posmatrala je simbole u njihovoj direktnoj vezi sa svijetom, jer je za njih svijet bio kosmos znakova i sistem veza u kojoj svaka stvar ima svoj otisak, potpis ili značenje. Stoga, hermeticizam se posmatrao kao filozofija bez „diskurza“ koja komunicira preko simbola uz dozu tajnovitosti. Možda je hermeticizam fascinirao toliki broj ljudi upravo zbog mogućnosti mnogobrojnih analogija i veza sa različitim tradicijama kao što su: Platonizam, Stoicizam, Gnosticizam, pa čak i dijelom sa Aristotelovim doktrinama.

[12] Burckhardt, Alchemy

[13] Ibid.

[14] Tako recimo alhemija molitve je bila naročito značajna kod islamskih mistika. Naime, ona stoji u direktnoj vezi sa metodom zikir/dhikr, odnosno “prisjećanja” koje apsolutno odgovara platonističkoj teoriji “prisjećanja”. Invokacijom Božijih imena budi se svjesnost o Absolutnom Bogu koja prožima i popravlja čitavo biće.

[15] Burckhardt, Alchemy

[16] Ibid.

[17] Ibid.

[18] U neoplatonističkoj terminologiji Crkve bosanske: Starac

[19] U neoplatonističkoj terminologiji Crkve bosanske: Gost

[20] Lachman, The Quest for Hermes Trismegistus

[21] Burckhardt, Alchemy

[22] Ibid.

[23] Verboon, Lines of thought : diagrammatic representation and the scientific texts of the Arts Faculty, 1200-1500.

[24] Figure se mogu pronaći u: Obrist, “Le diagramme isidorien des saisons, son contenu physique et les representations figuratives”; Murdoch, Album of science: Antiquity and the Middle Ages; E. Sears, The ages of man: medieval interpretations of the life cycle (Princeton, 1986).

[25] Verboon, The Medieval Tree of Porphyry: An Organic Structure of Logic, in: A. Worm and P. Salonis (eds.), The Tree. Symbol, Allegory and Structural Device in Medieval Art and Thought, International Medieval Research, 20. Turnhout (Brepols: 2014), pp. 83-101.

[26] Isidore of Seville, De natura rerum, VII.4 (Fontaine, Traité de la nature suivi del’épître en vers du roi Sisebut à Isidore, 201–203).

[27] Aristotelovski peti element nalazi se na Nebu, a zadaća alhemičara jeste da isti “povuće” prema dole ka zemlji kroz ponovljene transmutacije.

[28] Burckhardt, Alchemy

[29] Na vrhu Plotinusove hijearhije hipostaza nalazi se Jedan (hen,”Bog”, theos). Iako se Jedan u principu ne može objasniti niti predstaviti bilo kakvim oblikom ili formom, ipak metaforički se može posmatrati kao Super/Nad Forma koja se nalazi iznad svih drugih oblika i koja ima svoje ime a to je Dobrota. Dobrota prožima znanje i istinu iako je “odvojena” od njih i “iznad” konceptualizacije istih, te ih nadmašuje u ljepoti. Plotinus Platonovu “Dobrotu” voli nazivati Jedan jer želi da istakne jedinstvo svog postojanja i njegovu jednostavnost bez kompleksnosti bilo kakvih vanjskih dijelova. Sve što postoji je generirano od Jednog i do određene mjere reflektira Njegovu prirodu, jedinstvo i Dobrotu. Tako da u određenom kvalitativnom smislu možemo reći da je Jedan sve stvari ili još bolje, da je Jedan u svim stvarima, ali bolji od njih. Alegoriju Dobrote ili Jednog prvi je predstavio sam Platon kao blještavo svijetlo iznad, koje obasjava sve u Gornjem svijetu, poput Sunca koje obasjava sve na Zemlji. Najbolja metafora za Jednog u geometrijskom obliku, koju ujedno nalazimo na stećcima u velikom broju, jeste tačka. Ona nema dijelova, nema granice, niti ograničenja, a opet je izvor svega ostalog u geometriji. Naprimjer, da bi definisali krug to možemo uraditi samo iz tačke u centru, stoga ta tačka u sebi ima potencijal za sve geometrijske oblike, a u isto vrijeme je asolutno jednostavna, nepodjeljena, nedefinisana, bezgranična i bez strukture. Za Neoplatoniste ono što je jednostavno je ujedno i najsavršenije jer prozilazi od apsolutne jednostavnosti koja proizilazi od Jednog.

[30] Burckhardt, Alchemy

[31] Ibid.

[32] Roob, Alchemy & Mysticism

[33] Golubica na Drvetu simbolizira prisustvo Duha/Intelekta koji započinje proces kreiranja usmjerenog prema Dole uz asistenciju prima materiae.

[34] Žuta treća boja ili faza se često nije ni uzimala kao istinska faza jer je imala posredničku ulogu spajanja , te stoga unutar alhemijskih faza naričito od 15 st. alhemijske boje ili faze su reducirane na tri: crnu (starac), bijelu (gost) i crvenu (djed), dok je žuta kao prelazna faza služila samo kao “ispomoć” i spajanje u alhemijskom procesu (strojnik).

[35] Burckhardt, Alchemy

[36] Transmutacija: transformacija obične substance u “višu” ili “pravu” substancu; putovanje ljudske duše.

[37] Ibid.

[38] Jaroslav Šidak, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, Liber, 1975.

[39] Burckhardt, Alchemy

[40] Ibid.

[41] Roob, Alchemy & Mysticism

[42] Burckhardt, Alchemy

[43] Ibid.

[44] Ibid.

[45] Sliku Hermesa sa kaducejom pronalazimo u srednjovjekovnoj bosanskoj tvrđavi Samobor kod Goražda.

[46] Ibid.

[47] Ibid.

[48] Ibid.

[49] Pad Adama je poremetio savršen odnos između Gornjeg i Donjeg svijeta, tj uništeno je jedinstvo Neba i Zemlje.

[50] Ibid.

[51] Ibid.

[52] Ibid.

[53] Ibid.

[54] Ako bismo ovdje upotrijebili termin “platonistički dualizam” morali bismo prvo istaći da isti nema nikakve veze sa gnostičkim ili manihejskim poimanjem dualizma, već da se radi o odnosu između Gornjeg (duh/simbol mača) i Donjeg svijeta (duša/simbol štita) koji nisu odvojeni već su do te mjere povezani da se mogu posmatrati kao međusobni odraz i refleksija.

[55] Ibid.


 BIBLIOGRAFIJA

 

Titus Burckhardt, Alchemy: Science of the Cosmos, Science of the Soul, 1971.

 

Florian Ebeling, The Secret History of Hermes Trismegistus: Hermeticism from Ancient to Modern Times.   Itaca:  Cornell University Press, 2007.

 

Gary Lachman, The Quest for Hermes Trismegistus: From Ancient Egypt to the Modern World, Floris Books, 2011.

 

Alexander Roob, Alchemy & Mysticism: The Hermetic Museum, Taschen, 1997

 

Verboon, The Medieval Tree of Porphyry: An Organic Structure of Logic, in: A. Worm and P. Salonis (eds.), The Tree. Symbol, Allegory and Structural Device in Medieval Art and Thought, International Medieval Research, 20. Turnhout (Brepols: 2014), pp. 83-101.

 

Verboon, Lines of thought : diagrammatic representation and the scientific texts of the Arts Faculty, 1200-1500.

 

Obrist, Le diagramme isidorien des saisons, son contenu physique et les representations figuratives; Murdoch, Album of science: Antiquity and the Middle Ages; E. Sears, The ages of man: medieval interpretations of the life cycle (Princeton, 1986).

 

Fontaine, Traité de la nature suivi del’épître en vers du roi Sisebut à Isidore, 201–203

 

Jaroslav Šidak, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, Liber, 1975.


Dio historije koji se olahko zanemaruje

Postoje dijelovi historije kojih se mnogi historičari klone, obzirom na minoran broj informacija i podataka o istima. Oni koji su se usuđivali pisati o tim periodima, morali su prevazići mogućnost i potrebu pogrešnog, subjektivnog i svojevoljnog tumačenja ovih tema, ili u suprotnom, barem naglasiti da su njihove tvrdnje konjekturalnog karaktera. No, da li su to oni činili?

Letimično prolazeći kroz opće-poznatu literaturu o Bosanskim vladarima, naići ćemo na ustaljenu shemu koja je danas poznata svakom osnovcu u BiH. Držeći se istine, pravičnosti i konkretnih izvora, izgrađen je jak stub Bosanske historije kojim se svim srcem možemo ponositi. Međutim, pridržavanjem osnovnih principa ove nauke ostali smo ograđeni i ograničeni po pitanju grananja i širenja spoznaja i saznanja o dubljoj bosanskoj prošlosti. Dok su drugi svojevoljno i paušalno tumačili historijske izvore (što čine i dan-danas), mi smo se držali osnovnih odrednica „učiteljice života“, te time izgubili, i drugima prepustili dijelove iste koji mogu biti od krucijalnog značaja za jednu državu, čak i u ovim modernim vremenima. Stoga, mi smo se odlučili uputiti prema Bosni u periodu VIII stoljeća, gdje nam je cilj bio upoznati se sa nešto slabije osvijetljenim dijelom historije naše države.

U narednim redovima teksta iznosimo svoja saznanja i otkrića kroz historijske dokumente. Dijelove konjekturalnog karaktera ćemo posebno označiti.

U svome djelu, „Das Grossmährische Reich“ (1995), Martin Eggers piše: „Interesantno je da se iz podataka „Ljetopisa Popa Dukljanina“ i Franačkih izvora, sa njihovim navedenim datumima, dobija jedna plauzibilna slika historije Bosansko-Slavonskog Kraljevstva.“

VLADARI SLAVONIJE (SKLAVINIJE) I/ILI RANE BOSNE:

790. – 815. VOJNOMIR Princ Slavonije
815. – 835. VLADIMIR I Sin  Vojnomira
835. – 855. RATIMIR Sin  Vladimira I
855. – 862. SVETIMIR (Satimir, Zvanimir) Sin  Mojmira I od Moravske – sin Vojnomira
862. – 884. SVETOPOLK I (Svetopelek) Sin  Svetimira; svrgnut, kasnije vladar Moravske – umro 894.
884. – 899. BRASLAV Sin  Rastislava od Moravske – sin Vladimira
899. – 910. SVETOPOLK II (Svetolik) Sin  Svetopolka I
910. – 914. VLADISLAV Sin  Svetopolka II
914. – 931. TOMISLAV Sin  Svetopolka II, kasnije također vladar Hrvatske
931. – 950. SEBESLAV Sin  Tomislava
950. – 970. VLADIMIR II Sin  Sebeslava
970. – 972. HRANIMIR Sin  Vladimira II; ubijen u borbi protiv Bijele Hrvatske (tj. Hrvata jer su Srbi vođeni kao „Crveni Hrvati“)
 972. – 1000. TVRDOSLAV Sin  Hranimira

NAPOMENA: Ova lista konjekturalnog karaktera je adaptirana sugestijama Martina Eggersa koji je proučavao odnose južnoslavenskih i moravskih vladara (uglavnom bazirane na „Ljetopisu Popa Dukljanina“ i opstanku Moravaca u Slavoniji i/ili Bosni do XI st.).


Dubrovački hroničar Džono Rastić (Giunio Resti) spominje Svetimira “re di Bossina padre di Svetopelek o sia Svetopilo” (J. Resti, “Chronica Ragusina”, 21), što u prevodu znači: „kralj Bosne, otac Svetopeleka ili Svetopila“.

Ljetopis Popa Dukljanina“ (XII st.) ili „Barski rodoslov“ sadrži dio teksta u kojemu piše sl.: „Tako Svetolik primivši kraljevstvo, slijedio je stope svoga oca, i išao je putem Božijih zapovijesti, i sa svima je bio u miru. …zavladao je umjesto njega njegov sin Vladislav.

…i tako, dok je jednog dana išao da lovi, Božjim sudom pade u jamu i pogibe.

XII

A umjesto njega zavladao je njegov brat Tomislav, koji je bio snažan čovjek, ali nije bio kao njegov brat.”

Mavro Orbini, „Kraljevstvo Slavena“ (1601):

„Ovo kraljevstvo Bosne, kao i kraljevstvo Raške, oblast Huma i Zete, bili su nekad pod samo jednim gospodarom, a nekad pod raznim gospodarima. Kada je, dakle, kako je rečeno, bio gospodar u Hrvatskoj i u Bosni kralj Krešimir, sin kralja Tješimira, i sinovac kralja Bele, i zet Čudomira ili hrvatskoga bana Želimira, koji je (kako izvještava Pavle Skaliger) živio 1009. godine i vladao ne samo u Hrvatskoj već se njegova vlast protezala i nad Dalmacijom.“

„Ljetopis Popa Dukljanina“ (XII st.) ili „Barski rodoslov“:

„…Tješimir, što se latinski kaže “consolator populi”… sa kojom rodi dva sina: Prelimira i Krešimira. Najzad Krešimir zauzme čitavu Bosnu i njome je vladao. Poslije smrti majčinog oca zavladao je Bijelom Hrvatskom.“

Čitajući prethodno navedene izvore možemo vrlo lahko zaključiti da tvrdnje pojedinih historičara o davnim „hrvatskim vladarima“ (koje su nažalost postale ustaljene) nisu nužno istinite i tačne, obzirom da su zaključci koje su donosili građeni svojevoljno, konjekturalno, neobjektivno i bez uporišta u većini slučajeva.

Kao najkrucijalnije argumente koriste dijelove pisama pape Ivana X (Pope John X) te citiraju sl. tekstove:

„…consulatu peragente in provincia Chroatorum et Dalmatiarum finibus Tamislao rege…“ što u prevodu znači “…vladao je u provinciji Hrvata i granicama Dalmacija kralj Tomislav…“;

…Tamisclao, regi Crouatorum…” što u prevodu znači “…Tomislavu, kralju Hrvata…“.

Međutim, činjenica je da originalni tekstovi pisama pape Ivana X ne postoje. Jedan od najstarijih pomena ovih dijelova pisama nalazi se u djelu „Historia Salonitana maior“ (XVI st.), proširenoj verziji „Historia Salonitana“ (XIII st.) splitskog historičara Tome Arhiđakona. Postoji još dosta prepiski papinih pisama, ali baš kao što je i slučaj sa „Historia Salonitana maior“ (XVI st.), nije poznato gdje su pisari pronašli izvorni sadržaj. Upravo zbog toga veliki broj historijskih stručnjaka ove tekstove smatra nepouzdanim, nevalidnim i falsifikovanim sadržajem.

Pored toga, Tomislava kao kralja Hrvatske / Hrvata ne spominju ni Konstantin Porfirogenet (De administrando imperio, X st.) koji opisuje Hrvatsku u tim vremenima, ni Ivan Lučić (De regno Croatiae et Dalmatiae libri sex – Šest knjiga o kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije, 1666). 

Na takav odvažan, neosnovan, neopravdan i sebičan način, pojedini historičari su prisvojili dio historije koja po mogućnosti uopšte ne pripada njihovoj državi, već susjednoj, od davnina prema njima prijateljski nastrojenoj Bosni. Eventualno, postojala je, te i dalje postoji mogućnost da se pojedini dijelovi karakterišu i tumače kao zajednički, ali izgleda da naši vjekovni prijatelji beskompromisno žele sve preuzeti za sebe.

IZVORI:

Das Grossmährische Reich“ (1995), Martin Eggers
“Chronica Ragusina” (?), J. Resti
Ljetopis Popa Dukljanina“ (XII st.)
Kraljevstvo Slavena“ (1601), Mavro Orbini
„Historia Salonitana maior“ (XVI st.)

Bosna i ljiljani

Simbol države, neosnovano otuđen i pogrešno okarakterisan.

Najstarija upotreba ljiljana datira iz 2. milenija pne. kada se primjenjuju u starogrčkoj umjetnosti. Pored Grčkih, ljiljane su isticali i Egipatski umjetnici, kao i mnogi drugi narodi širom svijeta. U Sarajevu, u ruševinama jedne rimske građevine, pronađena je zemljana posuda stara dvije hiljade godina na kojoj je utisnut lik ljiljana. To je najstariji pronalazak ovog simbola na području istočne Evrope.

2000 godina stara posuda sa utisnutim likom ljiljana, pronađena u Sarajevu.

Nešto kasnije, u kasnoantičkom periodu (V – VI st.), prije pojave evropskih dinastija, ljiljan se na području Bosne koristi kao arhitektonsko-dekorativni element bazilikalnih gradnji. U srednjem vijeku počinje intenzivnija upotreba ovog motiva. Bošnjani su ga koristili kao dekorativni element u arhitekturi, njime su ukrašavali knjige, izrađivali nakit sa njegovim likom, utkavali ga u platno te postavljali na stećke (nadgrobne spomenike). Čak je opjevan i u pjesmama. U jednoj poemi napisanoj 1330. godine od nekog Završanina, stoji: “Lilije, cvijetu ima je krin”. Ljiljan je bio toliko omiljen u srednjovjekovnoj Bosni da su onovremeni Bošnjani sebe poistovjećivali s tim cvijetom. Papa Grgur IX u pismu iz 1236. godine upućeno bosanskom velikašu Sebislavu koji je držao oblast sjeveroistočne Bosne (Soli), u kojem ga hvali što je ostao vjeran katoličkoj vjeri za razliku od njegovih zemljaka, kaže da je jedini on ljiljan, i to među trnjem. Time je htio reći da nisu Bošnjani ljiljani, kako to oni za sebe vole reći, nego je on ljiljan a oni su trnje (zato što su bogumili, to jest otpadnici od katoličke vjere). Uzimajući u obzir sve navedene činjenice, može se slobodno reći da je ljiljan već tada postao zaštitnim znakom Bosne i bosanskog naroda.

Ljiljan na arhitektonskom ulomku iz 6. stoljeća, Bihać.

1353. godine, smrću Bana Stjepana II Kotromanića, na vlast dolazi petnaestogodišnji Tvrtko I Kotromanić, koji se nakon brojnih vojnih uspjeha i teritorijalnih osvajanja proglašava kraljem Bosne 26. oktobra 1377. godine u Milima kod Visokog. Grb Kraljevine Bosne i dinastije Kotromanić dobivaju svoj čuveni štitasti oblik, okrunjen ljiljanovom krunom, podijeljen na dva polja dijagonalnom gredom isprepletenom kraljevskom lozom, sa po tri ljiljana u svakom polju, te krase zastavu tadašnje najmoćnije države na Balkanu. Treba posebno istaći i značaj kraljevske ljiljanove krune koja će se ponovo upotrebljavati kao simbol Bosne i nakon pada kraljevine.

Sarajevo, Zemaljski muzej: fragmenti brokata na kojima vidimo dijelove štita ukrašene kosom gredom i ljiljanima, grbovima Kotromanića. Izvor: P. Anđelić, Grobovi bosanskih kraljeva u Arnautovićima kod Visokog, Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 17., Sarajevo 1962.
Zlatnik Kralja Tvrtka I.
Bosanski kraljevski pečat, na kojem je prikazan grb Kraljevine Bosne.
Heraldičkim ljiljanima ukrašen kapitel u Bobovcu. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.
Fragment gotičkog prozora u Bobovcu.
Motiv ljiljana uklesan na Tvrđavi u Jajcu.
Grb bosanskih kraljeva iz dinastije Kotromanića na Tvrđavi u Jajcu (nakon restauracije).
Grb bosanskih kraljeva iz dinastije Kotromanića na Tvrđavi u Jajcu (prije restauracije).

Nakon poraza od Osmanske imperije, 1463. godine, ljiljani se i dalje ističu i upotrebljavaju među Bosanskim narodom, ali nešto skromnije nego li za vrijeme postojanja Kraljevine Bosne. Uzgajaju se u dvorištima, o njima se pjeva, njegovim likom se ukrašavaju rukopisi, stavljaju se na nadgrobne spomenike, te se primjenjuju u ukrasnoj arhitekturi. Definitivan povratak ljiljana na grb i zastavu Bosne i Hercegovine dešava se za vrijeme austrougarske vladavine. Ponovo se pojavljuju na kruni u obliku ljiljana.

Grb i zastava Bosne i Hercegovine za vrijeme austrougarske vladavine.
Pečat sa nekadašnjim grbom Bosne i Hercegovine.
Grb Bosne i Hercegovine za vrijeme austrougarske vladavine.

Završetkom drugog svjetskog rata, nastupa novi hegemoničarski period koji je trajao sve do 1992. godine. Glasanjem na referendumu, građani BiH su izglasali nezavisnost države – Republike Bosne i Hercegovine.

U svome radu, Grb i zastava BiH u 20. st., Emir O. Filipović piše kako je došlo do usvajanja zastave i grba Republike Bosne i Hercegovine, te iznosi ČINJENICE sa kojima bi trebali biti upoznati svi državljani BiH:

„Stvaranje nove bosanskohercegovačke zastave i grba počelo je već na zajedničkoj sjednici vijeća održanoj 27. februara 1991. godine kada je Skupština SR Bosne i Hercegovine na prijedlog 86 poslanika donijela odluku da se pristupi promjeni Ustava SR BiH, te da se donese ustavni zakon o nazivu i državnim simbolima Republike Bosne i Hercegovine. Radna grupa za zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast Komisije za ustavna pitanja SR BiH, u čijoj nadležnosti je bilo i ovo pitanje, pristupila je imenovanju stručne grupe sastavljene od eminentnih znanstvenika, koji su trebali odrediti izgled i grafičku prezentaciju novih državnih obilježja Republike Bosne i Hercegovine. Na poziv za učešće u izradi grba i zastave odazvali su se: iz Zemaljskog muzeja arheolog Hasan-Mirza Ćeman i povjesničar Tihomir Glavaš; iz Instituta za istoriju dr. Boris Nilević; a za potrebe vizuelnog oblikovanja idealnog rješenja angažiran je samostalni dizajner Zvonimir Bebek. U timu je bio i dr. Enver Imamović, profesor starog vijeka na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, dok je za koordinatora i sekretara stručne grupe izabran diplomirani pravnik Vedran Hadžović. Pravni konsultant ispred Ustavnog suda SR BiH bio je Kasim Trnka.

Grupa je dobila status Stručne podgrupe Radne grupe za zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast Komisije za ustavna pitanja.

Članovi ove komisije su predlagali da osnovna boja nove zastave bude svijetlo plava, koja inače simbolizira pozitivne karakteristike mira, blagostanja, zajedništva, i to po uzoru na boju zastave Ujedinjenih nacija. Također je predloženo da ona bude pravougaonog oblika i proporcija 5:3. Na sredini nove zastave, veličine 7:12 u odnosu na njenu visinu, stajao bi “novi’’ bosanski grb koji je bio temeljen na izgledu sačuvanom na nekolicini srednjovjekovnih kraljevskih pečata i novaca. Ipak, članovima Stručne grupe je kao najvažniji predmet za identifikaciju srednjovjekovnog bosanskog grba poslužio mrtvački pokrov, tj. plašt kralja Tvrtka I. Kotromanića nađen prilikom iskopavanja krunidbene i grobne crkve bosanskih vladara u Milima (današnjim Arnautovićima) kod Visokog. Tada je određeno da novi državni simbol postane ljiljan (heraldički fleur-de-lys ) iz doba bosanskog kraljevstva pošto ne predstavlja nijednu posebnu etničku grupu u Bosni i Hercegovini. Uporedo sa time, Stručna grupa je istakla da bi porijeklo ljiljana trebalo zasnivati na posebnoj, endemičnoj bosanskoj podvrsti ljiljanovog cvijeta (Lilium Bosniacum), koja raste na obroncima planina Igmana i Sutjeske, te je predloženo da se zastavno koplje ubuduće treba završavati na vrhu sa stiliziranim ljiljanovim cvijetom, a ne uobičajenim ratničkim kopljem.

Novi simboli bili su predstavljeni kulturnim društvima Preporodu, Napretku, Prosvjeti i La Benevolenciji, kako bi se saslušale i usaglasile eventualne sugestije. Sva su društva pristala na predloženo rješenje, osim srpske Prosvjete, koja je bila stanovišta da sastavni dio nove zastave moraju činiti i srpska obilježja. Kako je u to vrijeme izbio rat, stručna podgrupa nije bila u mogućnosti da dovrši započeti posao. Naime, prijedlozi su trebali ući u ustavnu proceduru, nakon čega bi uslijedilo njihovo zvanično proglašenje za nova državna obilježja, ali je cijeli proces morao biti obustavljen jer se komisija jednostavno raspala. Tada su rad samoinicijativno nastavili Enver Imamović i Zvonimir Bebek, koji su za oko 40 dana izvršili, političkim žargonom rečeno, samo “kozmetičke promjene’’; promijenili su boju obruba štita grba iz srebrene u zlatnu, i osnovnu boju zastave iz svjetlo plave u bijelu. Također su u tom periodu okončali i rad na vojnim obilježjima – grb je ostao isti kao i državni, s tim da su se iza štita nalazila dva ukrštena mača. Sav rad je završen početkom maja 1992. godine.

Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je na svojoj sjednici od 4. maja 1992. godine (Uredba br. 02-011-343/92.) prihvatilo ponuđena rješenja za grb i zastavu bez ikakvih primjedbi, čime su ti simboli postali zvanična državna obilježja, kao privremeno rješenje, dok su prečišćenim tekstom Ustava R BiH, članom 7. za grb, i članom 8. za zastavu, usvojeni kao trajno i konačno rješenje: “Član 7. Grb Republike Bosne i Hercegovine je štitastog oblika, plave boje, podijeljen na dva polja dijagonalnom gredom bijele boje sa po tri ljiljana zlatnožute boje u svakom polju. Član 8. Zastava Republike Bosne i Hercegovine je pravougaonog oblika sa grbom Republike Bosne i Hercegovine u sredini na bijeloj podlozi. Odnos širine i dužine zastave je jedan prema dva.’’ Ovi simboli su istaknuti 21. maja 1992. godine ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku, a Predsjedništvo je na sjedniciod 1. augusta 1992. godine, pored državnih, također prihvatilo i prijedloge za armijska obilježja (Pr. br. 1263/92.). Zastava i grb bili su regulirani članom 12. Uredbe sa zakonskom snagom o službi u Armiji Republike Bosne i Hercegovine.

Zastava i grb sa ljiljanima ubrzo su se nakon usvajanja našli i na svim službenim i neslužbenim mjestima; grb je postavljan na pasoše, novčanice, registarske tablice, lične karte, vozačke dozvole itd., a ljiljan je svoje mjesto našao čak i na amblemima svih sportskih reprezentacija Bosne i Hercegovine. Zastava je isticana na mnogim mjestima, a njome se mahalo kako u prilikama svečanog i državnog karaktera, tako i u onima privatnog i lokalnog značaja (npr. svadbe, sportske utakmice, školske priredbe, i sl.). Međutim, vremenom se bosanskohercegovačka zastava sa liljanima počela asocirati isključivo sa Bošnjacima, iako je ispočetka nailazila na izuzetan prijem i kod nekih Srba i Hrvata. Tako je “prvobitno građanska, nad-etnička zastava povezana sa jednom od zaraćenih strana i u određenom smislu ‘etnizirana’. Zastava, koja je bila svjesno i namjerno dizajnirana kao simbol jedinstva, postala je znak podjela i razdora.’’ Osim toga, za vrijeme trajanja rata u Bosni i Hercegovini su se pojavili i razni drugi simboli koji su predstavljali, ili zaraćene strane, ili pak frakcije unutar njih. Hrvatska strana koristila je uglavnom stiliziranu “šahovnicu’’ sa tropletom u obrubu, dok su Srbi svoje simbole, koji bi predstavljali Republiku Srpsku, potražili u heraldičkoj tradiciji srpske države.

Potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma bilo je predviđeno da će Bosna i Hercegovina “imati one simbole koje svojom odlukom odredi Parlamentarna skupština i potvrdi Predsjedništvo“.

Zakonom o zastavi Bosne i Hercegovine kojeg je 11. februara 1998. donijela Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine na sjednici Predstavničkog doma održanoj 3. februara 1998. godine na sjednici Doma naroda održanoj 3. februara 1998. godine, a na osnovu člana 4. Ustava Bosne i Hercegovine stvorena je nova zastava:  “Član 3. Zastava Bosne i Hercegovine je plave boje. Desno od centra nalazi se trougao žute boje. Paralelno lijevoj strani trougla, od gornjeg ruba zastave do donjeg ruba, proteže se red bijelih petokrakih zvijezda. Zastava je pravougaonog oblika. Odnos između dužine i širine zastave je 1:2.’’

Iako nova zastava treba izražavati jedinstvo konstitutivnih naroda, izborom nacionalno neutralnih, općih simbola, zapravo je dobiveno obilježje koje ne upućuje ni na šta karakteristično. Kao što s pravom ističe Pål Kol-stø, nova bosanskohercegovačkazastava liči na komercijalni logo neke tvrtke. On dalje dodaje da kompromis ne mora biti estetski ili umjetnički konzistentan, te da to može biti i “kolaž naizgled nespojivih elemenata’’, ali da se “mora ispoštovati bar minimum heraldičkih konvencija’’, što u Bosni nije bio slučaj. Odmah nakon što je Westendorp nametnuo zastavu Bosni i Hercegovini, sarajevski intelektualci su poslali otvoreno pismo protesta Visokom predstavniku. Po njima je to bio “posljednji čin ubijanja države,’’ pa su tražili i referendum da građani sami izaberu svoju zastavu. Ni političari nisu mirovali pa je na pres konferencijama većine stranaka izraženo zadovoljstvo eliminacijom nacionalnih obilježja, ali također i razočarenje estetskim izgledom zastave na kojoj nije adekvatno predstavljena bogata baština države Bosne i Hercegovine. Neki su također isticali da se komisija zadužena za konstruiranje zastave nije prilikom svog rada držala osnovnih elemenata koji moraju odražavati obilježja države, te da bi se morali na to obazirati prilikom sastavljanja novog grba. Do takvog razvoja situacije ipak nije došlo.”

Grb Republike Bosne i Hercegovine.
Zastava Republike Bosne i Hercegovine.
Zastava Republike Bosne i Hercegovine istaknuta 21. maja 1992. godine ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku.
Pasoš državljana Republike Bosne i Hercegovine.

Na taj način je država Bosna i Hercegovina nepravedno otuđena od svojih vjekovnih historijskih obilježja, na taj način je simbol jedinstva postao simbol podjele, na taj način je BiH doživjela još jedan poraz u očuvanju svog kulturno-historijskog naslijeđa.

IZVORI:

Hegemonija

Padom Kraljevine, 1463. godine, započela je era hegemonije nad Bosnom, koja i dan-danas traje.

Konstantna prevlast vanjskih sila ostavila je duboku ranu, ne samo na bosanskom tijelu, već i na bosanskoj duši. Pretrpjeli smo genocid, urbicid, kulturocid i lingvocid. Proces oporavka nikada nije zaživio, jer bi ubrzo nakon pada jednih, zavladali drugi.

Posljedice ovog slijeda događaja su katastrofalne. Ogroman broj ubijenih, poginulih i prisilno raseljenih, političke malverzacije bosanskim kulturno-historijskim i teritorijalnim naslijeđem (u cilju uništenja ili prisvajanja istog drugim državama), crpljenje resursa, provođenje bosansko-devaluirajućih propagandi (koje se i danas nameću kao trendovi), te stvaranje raskola između samih Bošnjaka (Bošnjana). Očigledna je primjena Sun Tzu-ove vojne politike, koja se najbolje može predstaviti u vidu jedne od njegovih izreka: „Vrhunac umijeća je pokoriti neprijatelja bez borbe.“, što su naši nekadašnji hegemoničari, teritorijalno bliži od prethodnih, odvažno pokušavali još od kraja 19. stoljeća.

Nepotizam i pesimizam su termini koje najbolje oslikavaju današnji bosanski mentalitet. Spojite to sa hegemoničarskim teorijama (koje dobivaju ogromnu medijsku pažnju) i dobit ćete potpunu destrukciju domoljublja i poštovanja prema svojoj državi. Najveći problem je što se ista propaganda nameće novim generacijama od strane roditelja, profesora, raznih organizacija i osoba koje predstavljaju „ugledne“ članove društva. Doslovno su primorani preuzeti tuđi mentalni sklop, ne bi li se smatrali zrelim, odraslim, pogodnim za napredak u društvu.

Slika koju stvaraju mediji ima veliku, možda i najveću ulogu u formiranju, ne samo mišljenja, već i potpune ličnosti velikog broja stanovnika ove države. To se najbolje dalo primjetiti za vrijeme postojanja SFRJ, kada su se forsirale vijesti isključivo pozitivnog karaktera, kada se veličala Jugoslavija, i kada se stvarao optimistički mentalitet. Sa druge strane, prikrivano je dosta toga. Kriminal, netransparentnost i narušavanje velikog broja ljudskih prava nisu dobivali medijsku pažnju, te je narod jednostavno živio u zabludi, naročito u Bosni. Izgrađena je naivna misao da ako nešto ne bude na TV-u, onda se zasigurno nije ni desilo, dok je ono što se prikazivalo na malim ekranima, moralo biti pravično i istinito. Stoga, lahko je zaključiti da manipulacija mase nikada nije bila jednostavnija.

Svi navedeni faktori su prouzrokovali nemilosrdan mentalni požar, u kojem je, nažalost, određeni broj Bošnjaka (Bošnjana) podlegao povredama. Svakodnevno se možemo susresti sa osobama koje se doslovno boje, ne stide, već boje svoga porijekla. Izgubljeni i prestrašeni, oni se dodvaraju našim hegemoničarima. Na svaki pomen bosanske historije, kulture i jezika, reaguju baš kao oni – negiranjem, devaluiranjem i svojstvenim (lažnim, pogrešnim i paušalnim) jeftinim karakterisanjem.

Osobe kojima smeta naše starosjedilačko ilirsko-gotsko porijeklo, ban Kulin, Tvrtko Kotromanić, Kraljevina Bosna, Crkva bosanska, stećci, bosančica, ljiljani, bosanski jezik, Husein-kapetan Gradaščević, fra Antun Knežević, RBiH su zapravo oni koji treba da se stide. Oni su ti koji u svojim umovima imaju usađena lažna, pogrešna, neosnovana i bolesna uvjerenja, na osnovu kojih Bosnu na nasilan način prisvajaju sebi, a Bošnjake (Bošnjane), kasnije i druge narode koji BiH smatraju svojom domovinom, nemilosrdno brišu sa ovih prostora. Nemojte dozvoliti da vas takve persone sputavaju. Slobodno i ponosno pišite, pričajte i istražujte o svojoj Bosni, i slobodno nosite i ističite njena istinska obilježja (bez obzira na vašu vjersku opredjeljenost), jer vi time ne vrijeđate svoje komšije, već krvoločne zločince, koji imaju teritorijalne i hegemonističke pretenzije prema našoj domovini.