Profesor Amer Dardağan u svojoj objavi “Alhemijski simboli na stećcima i njihovo značenje (Lapis philosophorum)” temeljno osvjetljuje zapostavljene i neistražene periode i predjele historije Bosne i Hercegovine rješavanjem nedoumica o simbolima koje nalazimo na stećcima, grbovima, historijskim dokumentima i sl., te nas u kratkim crtama uči teorijama sa kojima moramo biti upoznati da bismo shvatili i protumačili filozofiju i duhovni život srednjovjekovnih Bošnjana.


Abstrakt

Da bi uistinu mogli shvatiti fenomenologiju stećka u cjelovitosti svoje kompleksnosti, stećak se prvenstveno mora posmatrati kroz filozofiju (neoplatonizam), teologiju (katafatična i apofaična teologija) i kroz prakse teurgije i alhemije (rad na kamenu i metalu). Simboli i motivi na stećcima opisuju spiritualni svijet, koji nam je teško shvatiti ukoliko ne poznajemo osnovna načela i filozofiju neoplatonizma, pa su čak i najprivrženiji istraživači bosanskog srednjovjekovlja iste posmatrali samo kao ukrasne reljefne motive uskraćujući stećcima ogromnu količinu „filozofske i duhovne sadržine“ koja uveliko olakšava izučavanje vjerskog karaktera Crkve bosanske. Da bi shvatio značenje mnogih alhemijskih i teurgijskih simbola na stećcima, istraživač bosanske srednjovjekovne duhovnosti se mora poistovjetiti sa jednim svijetom u kome misterije i spiritualnost zauzimaju centralno mjesto. Na primjer alhemijska imaginacija nas konstantno posjeća kako se suprotnosti moraju ujediniti posebnim vezama na način da njihovim ujedinjenjem nastaje misteriozni “treći” (alhemijsko “jajce” ili kamen filozofa “lapis philosophorum”, „Drvo Života“) koji transcedentira obično postojanje.

Umjetnost transmutacije metala u srebro ili zlato mnoge je odvukla od pravog i istinskog značenja alhemije. Ovdje treba praviti razliku između vanjske alhemije koja je manifestovana u vidljivim praksama manipulacije metalima, te unutrašnje (“prave”) alhemije koja predstavlja istinsku poveznicu sa spiritualnom Dušom i Duhom. Transmutacija metala u zlato definitivno nije pravi cilj alhemije, već je metalurgijska simbolika usko povezana sa unutrašnjim aspektom alhemije.[1] Zlato i srebro su refleksija Sunca (Duh) i Mjeseca (Duša). Ipak, ovdje prioritet treba dati spiritualnim stvarnostima, čiji su zlato i srebro samo manifestirani odraz. Alhemijski zanat stoga ima smisla samo kada služi spiritualnosti, a alhemija odražava istinske mogućnosti Duha i Duše. Alhemijske operacije i procedure povezane sa metalima su stoga samo vanjska ekspresija “prave” umjetnosti transmutacije Duše. Olovo predstavlja “haotično” i “bolesno” stanje metala, odnosno “unutrašnjeg” čovjeka. S druge strane zlato odražava “savršenstvo” postojanja kako metala, tako i samog čovjeka. Zlato je stoga stvarni cilj alhemije, gdje sva ostala stanja ili drugi metali imaju samo posrednu i pripremnu ulogu u procesu dostizanja starog ili originalnog stanja savršenstva. Od metala savršeno pročišćeno mjesto zauzima zlato, među kamenjima dragulj, među cvijećem lotus, među pticama orao, a među bićima na zemlji čovjek.[2]

Katakombe u Jajcu

Iako alhemiju primarno dovodimo u vezu sa hermeticizmom i hermetičkim tekstovima (Corpus Hermeticum), ipak ista su došla do nas u jednoj čisto platonističkoj formi.[3] Zapravo, sam hermeticizam je shvaćan kao nastavak neoplatonizma,[4] a upravo neoplatonisti su dali naziv Hermesu Trismegistosu, ličnosti koja je centralna figura mističnog i alhemijskog načina razmišljanja srednjega vijeka.[5] Hermeticizam je jedna od podstruja kulturološke memorije Zapada, te iako nije bio glavna struja, hermetički pokret nije bio nikad ni potpuno marginiziran ili u potpunosti zaboravljen. Ebeling nam je otkrio kako u srednjem vijeku kultura i filozofska tradicija Egipta nije bila zaboravljena, već naprotiv oživljena je i nastavljena u tom periodu.[6] Duh Hermeticizma se održao u srednjem vijeku kroz radove Crkvenih Očeva (u prvom redu kršćanskog neoplatoniste Klementa Aleksandrijskog), kroz traktat „Asclepius“ u latinskom prijevodu, te kroz tekstove koji su prevedeni sa arapskog u 12 i 13 st.

Miješanje hermeticizma i platonizma se bez sumnje prvobitno desilo u Aleksandriji, mjestu gdje je naučno djelovanje bilo na vrhuncu kroz rad mnogobrojnih filozofskih škola. Sa kršćanskog ugla, alhemija je predstavljala jedan prirodni odraz otkrivenih istina u Bibliji, te stoga je ista lagano asimilirana unutar određenih kršćanskih krugova koji su imali poseban pogled na svijet. Mnogo lakše je alhemija ušla u islamski svijet jer je hermeticizam povezivan sa Idrizom koji se spominje u Kur'anu.[7] Upravo je platonistička doktrina “jedinstva postojanja” (wahdat al-wujud) bila idealan alat za ezoterijsku interpretaciju islamske vjere kroz misticizam sufizma. Prvobitno je u Evropu alhemija ušla kroz bizantski kršćanski kultorološki utjecaj, a kasnije putem islamske Španije gdje je ista doživjela svoj vrhunac.

Za neoplatoniste, univerzum je kreiran od strane Boga kao manifestacija i ilustracija Njegove vlastite savršenosti: “… i tako formira Univerzum kao jedinstvenu vidljivu živu stvar koja sadrži sva povezana stvorenja… Okretajući oblikovao ga je u sferu(…), davajući mu najsavršeniji oblik.” (Timaeus)

Alhemija se najprije može uporediti sa misticizmom jer oboje vode čovjeka ka spoznaji svog vlastitog vječnog bića.[8] Stoga alhemija pronalazi pogodno tlo u pojedinim kršćanskim mističnim krugovima, a još lakše unutar islamskog misticizma. Osnovni cilj misticizma jeste unija sa Bogom kroz “vrlinu” ili “plemenitost” (kr(e)st), a sama alhemija predstavlja alat za ostvarivanje tog cilja kroz povratak u stanje originalne “plemenitosti” ljudske prirode i njenog pravog simbolizma. U duhovnom smislu, transmutacija olova u zlato nije ništa drugo do ponovnog ostvarivanja originalne “plemenitosti” ljudske prirode. Kada čovjek dostigne to uzdignuto pročišćeno stanje “plemenitosti” (kr(e)st), sve u njemu biva originalno, njegovo biće je u potpunosti “probuđeno” i ujedinjeno sa svojim izvorom. Iz ovog prethodno rečenog, alhemiju sa pravom možemo smatrati ogrankom misticizma.[9] Alhemičari stoga posmatraju dušu kao “substancu” koja se mora iznova pročistiti, rastopiti ili kristalizirati. Sama alhemijska kosmologija ustvari je vanjski ili približni odraz ili simbol unutrašnje ontologije bitka. Ipak, alhemija i misticizam baštine svoju praksu na racionalnoj interpretaciji svijeta kroz logiku, te ovdje nema mjesta improvizacijama, ni nekoj vrsti iracionalne magije, jer su iste utemeljene u filozofiji. Alhemijska literatura posjeduje jedan sugestivni jezik, bogat alegorijama, te u samim alhemijskim slikama i simbolima skrivena je prava istina.[10]  Razlog zašto su se alhemija i misticizam držali u tajnosti, a njihova znanja prenosila isključivo oralno i putem simbola jeste u poznatoj platonističkoj premisi da postoji velika opasnost da se njihove istine uzimaju bukvalno, što je sa sobom povlačilo političke posljedice poput poistovječivanja ovih zajednica sa herezom, a njihove prakse sa magijom i oportunizmom.[11] Abu Mūsā Jābir ibn Hayyān (latinizirano Geber) kaže: “Ja podučavam umjetnost alhemije na način da ništa ne ostane nedorečeno onome koji sluša, a ko je mudar. S druge strane budalasti i ignorantni ionako neće razumjeti ništa od ovoga što vidi ili čuje. Stoga alhemija ima namjeru da podučava “mudre”, a zavarava “budalaste”. Mudar je onaj koji na prakse alhemije posmatra sa spiritualnog “pravog” stanovišta, dok je budalast onaj koji u u njoj traži samo svjetovno zadovoljenjem poput pravljenja zlata zbog vlastite materijalne koristi.”[12] Slično govori i jedan bizantski alhemičar: “Filozofi su oduvijek govorili u parabolama i simbolima, tako da njihova nauka ne bi bila dostupna budalama; jer ako bi se to dogodilo ista bi nestala. Ona bi trebala biti dostupna samo strpljivim i rafiniranim dušama koje su se povukle od pokvarenosti svijeta i koje su pročistile sebe od lljigave prljavštine pohlepe.”[13]

U alhemiji preovladava platonističko mišljenje da univerzum (makrokosmos) i čovjek (mikrokosmos) korespondiraju jedan prema drugome poput refleksije, tj. što god je u jednom, mora postojati u drugome također. Ovaj odnos se još može iskazati kroz vezu objekta i subjekta, onoga što se zna i onoga koji zna. Tako naprimjer univerzum je objekt, tj. ono što  se zna, dok je čovjek subjekt ili onaj koji zna. Oboje se može spoznati samo ako se uzme u obzir njihova međusobna veza. Od svih stvorenih bića ljudsko biće je najsavršenija refleksija univerzuma, stoga on je ogledalo ili odraz cjelokupnog kosmosa. Baš kao što se “Kosmički čovjek” (Islamski neoplatonizam) sastoji od Intelekta, Duše i Tijela, tako i njegov mikroskosmički odraz u individualnom ljudskom biću također sadrži Intelekt, Dušu i Tijelo. Čovjek se pojavljuje kao mali kosmos unutar većeg, baš kao reflektirajući odraz. Povezanost ove vrste je najveće kroz Intelekt, gdje postoji prepreka u smislu da individualni ljudski intelekt ne može spoznati ujedinjeni Intelekt (Gore) odjednom, već jedino kroz razjedinjene platonističke arhetipove ili Forme u Donjem svijetu. Premisom i poznatim aksiomom “Kako Gore, tako i Dolje”, moguće je objasniti odnos između simbola Gornjeg i Donjeg svijeta, gdje ono što je Gore uvijek je predstavljeno prostim i ujedinjenim simbolima koji su “pravi”, dok se Dolje nalaze simboli koji su njihov složeni i razjedinjeni ekvivalent. Kosmos sa svojim simbolima je poput knjige poezije koja pred nas postavlja zadatak otkrivanja njenog značenja. Baš kao što knjiga poezije ne otkriva svoje značenja prije nego što uložimo dosta truda i razmišljanja, tako ni kosmos ne otkriva svoju simboliku ako ne uložimo dosta pažnje i zalaganja u cilju otkrivanja njihovog pravog značenja.

Individualno ljudsko biće može spoznati “pravu” realnost Gornjeg svijeta jedino na način da svoj intelekt dovede u istu ravan ili osu sa Aktivnim Intelektom. To može uraditi jedino ako se okrene od mnoštva i složenosti Dolje ka ujedinjenoj jednostavnosti Gore, te tek onda može doći do uzdizanja ka nerazjedinjenom jedinstvu, tj. ka izvoru postojanja. Ova ideja utemeljena u neoplatonističkoj filozofiji bila je od velikog značaja jer je povezivala kosmologiju sa metafizikom. Kada neoplatonista gleda u kosmos, on u njemu vidi odraz vječnih “prototipa” ili Formi, koje putem različitih simbola u nama izazivaju stanje “platonističkog prisjećanja” jer smo mi sami vidjeli iste na našem “početku”. Isto tako alhemičar ne mora znati sve metale i njihove karakteristike, već je dovoljna spoznaja njihovih prototipova.[14]

Ptolomejska slika svijeta počinje od zemlje koja je u centru, a oko koje se okreće mnoštvo planeta ispod neba fiksiranih zvijezda. Gradacija nebeskih sfera reflektira ontološki poredak svijeta, prema kome svaki nivo postojanja nastaje od onog koji mu prethodi, na način da “viša” sfera sadrži “nižu” sferu, baš kao što uzrok sadrži posljedicu.[15] Uzdizanje duše kroz sfere opisano je kao prolazak kroz hijearhiju određenih spiritualnih ili intelektualnih nivoa, gdje nakon svake spirale ili stepenice (Jakobove ljestve, miradž Muhameda a.s., „stanice“ kod derviša) duša poprima sve jedinstveniju, bolju i direktniju viziju Neba. Ovaj opis ilustriran je srednjovjekovnim crtežima na kojima su nebeske sfere prikazane kao koncentrični krugovi ili ljestve na koje se čovjek penje ka najvišoj sferi.[16] Ovaj kosmološki simbolički jezik baziran na prirodi kombiniran je unutar sve tri monoteističke religije, te nije bio u konfliktu sa vjerskim dogmama. Stavljanje čovjeka u centar kosmosa, dalo je ljudskom rodu određeni kosmički dignitet, važnost, te mogućnost dostizanja zadovoljavajuće spiritualne vizije koja je bila ekvivalent spasenju. Tako poznata izreka filozofa “Upoznaj sebe” imala je ne samo individualne, nego i kosmičke implikacije utemeljene u kosmološkom pogledu na svijet. Imitacijom “Kosmičkog čovjeka” individualni čovjek je mogao ostvariti unutarnju misiju spasenja duše.

Za alhemičare, univerzalni princip davanja života unutar prirode je Duh, dok je jedinstvena esencija svake stvari sa karakteristikama primanja njihova Duša. Ova dva principa zajedno sa Tijelom formiraju tzv. tria prima. Alhemičari govore o trodjelnom jedinstvu čovjeka što odgovara platonističkoj podjeli na tri hipostaze.[17] Prvo i najviše jedinstvo u čovjeku jeste ono koje direktno proizilazi od Boga, jer ukoliko ljudi ne bi imali ovu vezu, raspali bi se u ništavilo i ljudski rod bi bio uništen. Iako je ovo jedinstvo unutar nas, ono je ustvari iznad nas jer je Bog izvan svega stvorenog. Drugo jedinstvo koje je prisutno u čovjeku potiče od prirode. Ono se odnosi na Intelekt/Duh od koga potiče sva misao, razum, volja i mogućnosti za spiritualnu aktivnost. Treće jedinstvo odnosi se na Dušu, od koje direktno nastaje pet osjeta koje animiraju tijelo i od koje potiču sve tjelesne aktivnosti. Prvo i drugo jedinstvo je nepromjenjivo, vječno i prosto jer pripada Gornjem svijetu (Intelekt/Duh), dok se treće jedinstvo u Donjem svijetu (Duša, Tijelo) kompleksno i konstantno se mijenja, te kao takvo može biti više ili manje “slično” Gornjem svijetu. U alhemijskom izričaju metali su manje ili više “slični” zlatu, tj. oni su refleksija esencije izvora. Proćišćavanjem metala/Duše i povratkom u izvorno originalno stanje je od najvećeg značaja kako bi došlo do ujedinjenja sa Bogom. Naime, došlo je do neke vrste separacije metala od ekvilibrijuma zlata, tj. odvajanja Duha (simbol mača) i Duše (simbol štita), te je potrebno da dođe do ponovnog spajanja da bi došlo do potpunog jedinstva. Drugim riječima, u duhovnom svijetu isključivo postoje dva svojstva: “svojstvo primanja svjetlosti” ili spiritualna posuda/štit (Duša)[18] i “svojstvo darivanja svjetlosti” ili spiritualna sadržina/mač (Duh)[19]. Ova alhemijska doktrina inkorporirana je unutar kršćanskog, islamskog i jevrejskog misticizma i predstavljala je njihov važan integralni dio. Također ne treba zaboraviti kako termin “hermetički zatvoreno” potiče iz tradicije hermeticizma podrazumjevajući kako je ista u stanju da “zapečati” stvari, odnosno “posude” hermetički na način da se sadržaj “ćistoće” očuva na najbolji način.[20]

Za neoplatonistu Marsilia Facina (1433-1499) Sunce je otjelotvorenje spuštajuće Božije svijetlosti, spiritualno prosvjetljenje i fizička toplota usmjerena prema Dolje predstavljena simbolikom ognjenog mača

Za alhemičare od velikog je značaja bilo poznavanje četiri elementa (zemlja, voda, zrak i vatra) koji su im služili kao  kvalitativna esencija kvantitativne materije u odnosu vruće, hladno, vlažno i suho koji su ujedno i osnovni načini “djelovanja” ili “akcije” elemenata.[21] Rad alhemičara se upravo zasniva na “rotaciji elemenata”, tj. u stalnom prelaženju iz jednog stanja  prirode u drugo. S obzirom da četiri elementa korespondiraju sa dušom, preneseno na spiritualni domen duše ovdje se radi o četiri kvaliteta: ekspanzija, kontrakcija, disolucija i solidifikacija.[22]

Rotacija elemenata

Tako recimo putanja Sunca ide u pravcu križa prolazeći kroz četiri kardinalne tačke (sjever-jug, zapad-istok) kao odraz četiri elementa i njihovih karakteristika. Ipak treba napomenuti kako pravi alhemičar ne posmatra četiri elementa kao opipljive tjelesne kvalitativne supstance u današnjem poimanju riječi, već više u smislu spiritualnih kvantitativnih arhetipova koji su imaterijalni. Prema zapadnim i istočnim alhemičarima elementi se nikad ne nalaze u tjelima u njihovoj izvornoj varijanti. Svaka tjelesna substanca sadrži sva četiri elementa istovremeno, pa tako materijalna voda nije identična sa elementom vode, već se radi o manifestaciji tog elementa u najvećoj mjeri.

Platonistički i aristotelovski način razmišljanja prožimao je srednji vijek. Naročito je bila značajna Aristotelova teorija o elementima, gdje svaki od četiri elementa sadrži dvije prikladne kvalitete izražene krugovima.[23] Figura kruga predstavljala je prikladni način izražavanja koncepta harmonije i ekvilibrijuma, kao i koncepta kontrapozicija i dihotomija unutar kruga. Inspirirana Aristotelovom teorijom o elementima, u srednjem vijeku nastala je tzv. mundus-annus-homo figura u kojoj serija parnih kvaliteta ukazuju na ciklično kretanje, harmoniju i ravnotežu, te koncept kontrapozicija unutar kruga, zajedno odražavajući njihovu važnu ulogu na mikrokosmičkom i makrokosmičkom planu.[24] Figure mundus-annus-homo se uglavnom mogu pronaći u djelu Isidora Seviljskog De natura rerum („O prirodi stvari“) i kod Boethiusa, a čini se da su autori inspiraciju za svoje djelo crpili od kršćanskog neoplatoniste Ambroza. Najstariji dijagram ove vrste potiče iz sredine 8. st, a naročitu upotrebu pronalazimo u kodeksima 11. st. gdje se kroz sistem povezanih krugova izražava ideja o harmonizirajućem skladnom ciklusu četiri elementa sa pripadajućim kvalitetama, godišnjim dobima i tjelesnim tekućinama.

Isidor Seviljski, De natura rerum. Paris, Bibliothèque nationale, lat. 6413, f. 5v. (8. st.)

                

Svijet (Mundus)                     Godina (Annus)        Ljudsko biće (Homo)

vatra (suho i vrelo)                         ljeto                                žuta žuč

zrak (vrelo i vlažno)                   proljeće                                 krv

voda (vlažno i hladno)                   zima                                  sluz

   zemlja (hladno i suho)                jesen                           melanholija

Četiri elementa su upisana na vanjskom rubu kruga u odnosu na svoj specifičan položaj: vatra (gore), voda (dolje), zemlja (lijevo) i zrak (desno).[25] Ovdje treba naglasiti da se položaj elemenata unutar kruga ne treba posmatrati striktno geografski, već više kao jednu skladnu konceptualnu konstrukciju. Kvalitete koje su napisane u polukrugovima na jedan vrlo interesantan način presjecaju četiri elementa koja tvore figuru nalik križu. Naime, element vatre jeste presječen prikladnim kvalitetama: suho i vrelo. Istovremeno, kvalitet vrelosti vatra dijeli sa elementom zrak, uz dodatak da zrak posjeduje kvalitet vlažnosti također kojeg dijeli sa elementom vode. Voda također sadrži kvalitet hladnoće koji pak dijeli sa elementom zemlja. Zemlja je hladna i suha, te upravo sa kvalitetom suhosti ovaj ciklus je završen jer ga osim zemlje dijeli vatra također. Unutar polukruga svakog elementa upisana su četiri godišnja doba, pa tako vatra se odnosi na ljeto, zemlja na jesen, voda na zimu i zrak na proljeće. Ispod sekcije sa godišnjim dobima, uvrštene su ljudske tekućine. Tako, cholera (žuč) se odnosi na element vatre i godišnje doba ljeto, sanguis (krv) na zrak i proljeće, sluz (flegma) na vodu i zimu, te konačno melanholija odnosi se na zemlju i jesen. Zaključujemo da su tri cjeline u centru kruga: mundus, annus, homo krajnji rezultati odgovarajućih karakteristika ili kvaliteta, godišnjih doba, odnosno tekućina u ljudskom tijelu. Mundus-annus-homo dijagram pronalazimo i u odvojenim varijantima, pa tako ćemo pažnju obratit na jednu od njh tri, figuru annus. Figura prikazuje godišnja doba, kvalitete elemenata i strane svijeta, a uz nju nalazi se i prikladan tekst: „…Hajdemo sada protumačiti kako su godišnja doba ujedinjena prirodnim vezama. I zaista, proljeće sastoji se od vlažnosti i vatre, ljeto od vatre i suhoće, jesen od suhoće i hladnoće, a zima od hladnoće i vlažnosti. Kao posljedica ovoga, godišnja doba su takva kakva jesu zbog mješavine njihove prisne zajedničke veze, kao što je predstavljeno na figuri.“[26]

Isidor Seviljski, De natura rerum. Paris, Bibliothèque nationale, lat. 5543, f. 136r. (11. st.)

Godina

Proljeće, vlažno i toplo: Zapad

Ljeto, toplo i suho: Jug

Jesen, suha i hladna: Istok

Zima, hladna i vlažna: Sjever

Ploča bana Kulina/Mundus-Annus-Homo figura (kraj 12. st.)

Prema alhemijskoj tradiciji prirodni poredak elemenata je predstavljen na dva načina: kao križ gdje tačka ili centar u sredini predstavlja izvor ili peti element (kvinta esencija) dok ga ostala četiri elementa okružuju[27] i kroz simboliku trouglova. Uspravni trougao koji je usmjeren prema gore odnosi se na vatru (sjeme), dok se obrnuti trougao okrenut prema dolje odnosi na vodu (grane). Ovdje je prikazan odnos između platonističkog svijeta emanacije koji je prost i ujedinjen i platonističkog svijeta formacije koji ide ka diferencijaciji i pravljenju mnoštva. Elementi dobijaju na svojoj kompleksnosti unutar treće hipostaze Duše, ali oni djeluju prvenstveno u odnosu na dvije tendencije: kretanje prema Dolje „AB UNO“ (voda, zemlja), te kretanje prema Gore „AD UNUM“ (zrak, vatra). Stoga, ovdje imamo izraženu suprotnost između vode i vatre, jer su njihove tendencije i kretanje suprotni. Ova suprotnost jeste također preslikana na odnos između žive i sulfura (ženski-muški princip). Prema alhemijskom rječniku spajanjem ovih suprotnosti duša postaje “tekuća vatra” i “ognjena voda” gdje dva principa postaju sve-determinirajući polovi postojanja, tj. oni su poput dvije ruke Božije, u odnosu muško-žensko, otac-majka, te se ne mogu odvojiti jedni od drugih.[28]

Odnos i veza makrokosmosa i mikrokosmosa: Omnia ab Uno (Sve od Jednog/Boga) i Omnia ad Unum (Sve ka Jednom/Bogu)[29]
Alhemičari često koriste iste simbole za metale i planete, oslikavajući vezu između alhemije i astrologije u odnosu na poznatu premisu “Kako Gore, tako i Dolje”. Ako znamo da bitak izvire iz materia prima koja je simbolički manifestirana sa četiri fundamentalna elementa (vatra, zrak, voda, zemlja), onda možemo također reći kako metali predstavljaju “plod” tih elementalnih substanci. Alhemija nas uči da su metali koje pronalazimo u utrobi zemlje nastali pod utjecajem sedam planeta, tj. Sunca, Mjeseca i pet planeta vidljivih golim okom. Svi metali se mogu podijeliti u dvije grupe reflektirajući odnos zlata i Sunca, gdje je zlato inkarnacija generativnog pola postojanja, dok je srebro odraz reverzibilnog pola postojanja. Tako recimo živa predstavlja ženski aspekt stvaranja, dok sulfur kao njena suprotnost predstavlja muški aspekt. Stoga svi ostali metali, tj. planete participiraju u različitim mjerama unutar ova dva pola postojanja, s tim da treba naglasiti da niti jedan od metala ne pripada isključivo jednom ili drugom, već da se tu radi o stanju izmješanosti. Tako simbol križa recimo, alhemijski je predstavljen sa četiri elementa, dok astronomski aludira na četiri pravca kretanja u prostoru.[30]

Prema alhemičarima, metali mogu biti transmutirani u srebro i zlato, samo ako su prethodno reducirani do stanja materia prima. Za alhemiju materia prima je od odsudne važnosti jer se od/iz nje pravi “eliksir” pomoću kojega alhemičar pravi zlato. Ovo isto važi i za Dušu, jer je materia prima fundamentalna supstanca Duše, te je ista izvorište svih manifestiranih simbola. Alhemičari posmatrajući materia prima kao primarnu supstancu života i stvaranja. Ona je osnovna supstanca Duše i  “punoća svog iskustva”, a u geometrijskom simboličkom pogledu predstavljena je trakom, odnosno vinovom lozom i grozdom koji su simbol obilja i života.  Materia prima predstavljana je simbolički također kao „kuka“ ili „udica“ koja ima ulogu da „spaja“ i „privlači“ muški i ženski aspekt time prethodeći svom stvaranju. Unutar jezika Biblije, materia prima predstavljena je vodama na samom početku stvaranja.[31] Iako se materia prima odnosi na izvorište bitka, ona se prvenstveno smatra misterioznim haotičnim izvornim materijalom koji u sebi sadrži inkompatibilne suprotnosti koje su u nasilnom konfliktu.[32] Tako s obzirom da se ista nalazi u svim stvorenim stvarima, te da ona također sadrži sve stvari, nazivali su je “morem” crne boje zato što nosi sve forme, kao što more nosi talase. Nazivali su je također “zemljom”, “djevicom” neopisive čistoće i receptivnosti, a vrlo značajan simbol materia prima jeste “Drvo Života” i alhemijsko „Jajce“.[33] Na Drvetu pronalazimo Sunce, Mjesec i planete, tj. zlato, Mjesec i sve metale, tj. različite faze alhemijskog procesa sa njihovim simboličkim bojama: crna (negredo, melanosis), bijela (albedo, leukosis), žuta (citrinitas)[34] i crvena (rubedo, iosis).[35] Simbolika boje bila je veoma važna u alhemiji jer promjena boje značila je sukcesivnu transformaciju materije (transmutacija),[36] te kretanje iz jednog nivoa postojanja u drugi. Nigredo kao inicijalna faza alhemijskog procesa označavala je smrt ili uništavanje originalne forme (prima materia) kako bi nastao haos, patnja ili bol. Drugim riječima crna faza podrazumjeva početak spiritualnog procesa uzdizanja, u kojoj mora prvo doći do napuštanja i suočavanja sa starim navikama, vezama i ovisnostima o materijalnom vanjskom svijetu, nakon čega “pročišćena duša” postaje slobodna da se ponovo ujedini sa “podmlađenom” prima materia kako bi se transformirala u drugu albedo fazu koju definiramo kao bijeljenje, a koja sama po sebi je izrazito nagrađujuća. Ako crnu fazu simboliziranu bolnim i otrijeznjujućim okretanjem natrag / unutar sebe (starac), tj. kao noć, onda sa druge strane bijelu fazu koja se odnosi na osvježavajuće i podmlađeno stanje kretanja naprijed/van sebe (gost) možemo predstaviti kao svitanje u zoru. Konačno, treća je crvena faza nazvana tako zbog količine „vatre“ koju sadrži Duh ili Intelekt, a koja ima ulogu da kao tipični “muški” princip Gornjeg svijeta spoji se sa pročišćenom Dušom Donjeg svijeta. Duh predstavljen crvenim Kraljem spaja sa Dušom koja je predstavljena čistom bijelom Kraljicom stvarajući “mistični plod”, “alhemijsko jajce”, “kamen filozofa” (lapis philosophorum) ili „Drvo Života“.

Kraj alhemijskog procesa predstavljen je simbolikom paunovog repa, tj. simbol paunovog repa u alhemiji korišten je zbog mnogih raznobojnih “očiju” koji posjeduje, te predstavlja finalnu fazu alhemijskog procesa. Paunov rep (Cauda Pavonis) predstavlja tri faze alhemijskog  procesa kroz promjenu boje repa: crna, bijela, te na kraju žarko crvena. Najviše ova simbolika podrazumjeva totalnost svih boja unutar bijelog svijetla, odnosno odraz je alhemijske potrage za jedinstvom  koja je izražena u bijelom svijetlu. Naime, raznobojnost i bogatstvo šarolikosti paunovog repa odražava blistavost bijele boje koja simbolizira vječnost. Paunov rep također predstavlja inspiraciju i obećanje, tj. želi ukazati na svu raskoš, ljepotu i dobrotu Boga iz koga sve nastaje i iz koga se sve manifestira. Treba također istaći kako paun sam po sebi simbolizira kroz srednji vijek ljepotu i upornost. Totalnost alhemijskog procesa izražena paunovim repom, također je istovjetna simbolici Ourobosa, odnosno zmije koja jede vlastiti rep simbolizirajući vječno jedinstvo svih stvari, odnosno perpetualno ciklično obnavljanje života ukazujući na kretanje ka besmrtnosti.

Četiri elementa su stoga manifestacija četiri fundamentalne determinacije materia prima objašnjene kroz simbol alhemijskog križa. Na početku svake spiritualne realizacije, odnosno alhemijske faze stoji “materijalna smrt” koja je muškog karaktera, odnosno okretanje od prolaznog svijeta van ka vječnom unutarnjem svijetu.[37] Ovo na vrlo poetičan način izražava dijak bosanskog bana Stjepana II na kraju jedne isprave upućene Dubrovčanima: „Zemlja mi je mati, a očastvo mi je grob. Od zemlje jesmo i u zemlju uniđemo.“[38]

Materia prima se prvenstveno može posmatrati kao ambis koji odvaja Gornji i Donji svijet, te se uslovno posmatra ili kao barijera između dva svijeta ili most koji iste spaja. „Barijera“ koju materia prima simbolizira odnosi se na „ubijanje“ materijalnog ega, te napuštanje individualnosti u korist cjelovitosti i ujedinjenja sa Gornjim svijetom. Iskustvo prelaska ambisa je okarakterisano kao plovidba nepoznatim vodama, gdje se svijet Donjeg svijeta koga znamo ostavlja iza nas, te počinje putovanje potpuno nepoznatim prostranstvima Gornjeg svijeta. Drugim riječima, čovjek ne može preći ambis sve dok je vezan za materijalni svijet i svakodnevna iskustva vezana za njegov ego, stoga prelazak ambisa je uslovljen jednim mističnim iskustvom „prelaska mosta“.

Materia prima kao primarna supstanca života i stvaranja
Materia prima kao misteriozni haotični izvorni materijal koji u sebi sadrži inkompatabilne suprotnosti koje su u nasilnom konfliktu

Alhemija je imitacija prirode, tj. model za alhemijsko djelovanje je sama priroda. Ona pomaže onom alhemičaru koji poznaje njen način djelovanja. Priroda je poput “knjige” koju može čitati samo onaj koji je primio iluminaciju od strane Boga.[39] Prirodu možemo spoznati kroz njen ritam koji vlada kako unutrašnjim, tako i vanjskim svijetom. Taj ritam je impersonalan i beskrajan. Univerzalna priroda ima dva pravca kretanja: jedan koji gravitira od spiritualnog centra ka mnoštvu, te drugi koji gravitira od mnoštva ka spiritualnom centru. Priroda stoga ima dva načina djelovanja (rada) koji se ogledaju u ritmu kontinuiranih dezintegracija (odbijanja) i formacija (integracija), gdje ustvari svaka vrsta dezintegracije je ništa drugo do pripreme za novu konjukciju Forme i materije.[40] Ovdje imamo dvije sile: ljubav i konflikt. One korespondiraju dvjema alhemijskim procesima disolucije (dezintegracije) i koagulacije (spajanje). Vrhunac alhemijskog procesa se dostiže onda kada dođe do konjukcije ženskog i muškog principa, “ognjenog duha” (oca) i „vodenaste materije“ (majke). Kao rezultat njihovog “braka” nastaje u alhemijskom izričaju “kamen filozofa”.[41]

Desna ruka manifestacija je stvaralačkog procesa davanja usmjerenog prema vani (gost) ili spajanja, dok je lijeva ruka potencijal reverzibilnog procesa vraćanja usmjerenog ka unutra (starac) ili odbijanja. Oba procesa su sastavni dio dualnosti koja proizilazi iz platonističkog dyada (djed)

Zapadna alhemija generalno upotrebljava jezik platonističke metafizike, tj. priroda je posmatrana kroz platonističku filozofiju Plotinusa gdje se priroda odnosi na ženski stvaralački aspekt materia prima. Ibn Arabi kao jedan od najvećih učenjaka islamskog misticizma i poznavatelja principa na kojima počiva alhemija, upravo posmatra prirodu kao ženski aspekt kreativnog čina koga odlikuje Božija “milost”.[42] Prema Arabiju “milost” ili stvaranje je bogougodno djelo jer sve stvari teže ka manifestaciji, iako sam autor priznaje da se ova “milost” stvaranjem mnoštva ipak odnosi na odvajanje od Boga jer se radi o okrenutosti prema Dolje. Ova ženska kreativna božanska energija je poput bujanja prirode u proljeće, gdje se manifestirano postojanje razumije kao božanski poklon.[43] Ženska energija tjera dušu iz njenog sterilnog postojanja, te je izvor sve čežnje, ali i potencije u čovjeku.

Sulfur (Duh/Intelekt) kao muška energija i živa (Univerzalna Priroda/Duša) kao ženska energija teže ka njihovom ujedinjenju jer je njihov prototip u Gornjem svijetu Jedan/Bog. Upravo iz ove težnje proizilazi “brak” između muža i žene, sulfura i žive, Sunca i Mjeseca, Intelekta i Duše. Iz ove savršene unije na alhemijskom nivou nastaje zlato, te alhemijski procesi su ništa drugo do “pomagača” (strojnici) da se dostigne cilj, a to je stanje čiste i savršene esencije. Ibn Arabi naziva zlato simbolom originalnog i neuprljanog stanja Duše u njenom nevinom obliku kakvo je bilo na samom početku. Prema islamskoj koncepciji Duša svakog djeteta nesvjesno oslikava ovo stanje, prije nego ista biva “zaprljana” od strane odraslih.[44]

Intelekt (Duh) kao hipostaza Gornjeg svijeta simbolički je predstavljenja simbolikom fiksirane vertikalne ose (osa, mač), dok je Duša (Univerzalna priroda) kao hipostaza Donjeg svijeta predstavljena spiralom (štit) koja obavija osu, tako da svakim novim obavijanjem realizira se novi stepen postojanja. Dobar primjer za ovu simboliku osim mača i štita jeste simbol zmije ili zmaja kako se obavija oko ose Drveta Života (kaducej).[45] Dvije krilate zmije prema alhemijskoj simbolici predstavljaju sulfur i živu, te su zmije povezane na način da prave čvor, oslikavajući kosmološku činjenicu da što više jedna od zmija vuče na jednu stranu, to čvršći čvor biva tako da konstituente tog procesa su jače i prisnije povezane, ilustrirajući uzajamnu paralizu dvije sile prirode kada su u stanju haosa.[46] Dvije zmije simboliziraju dva suprotstavljena principa koja se trebaju pomiriti: sulfur i živa, vlažno i suho, tvrdo i meko, vrelo i hladno. To pomirenje se dešava “oko” zlatnog štapa (kerykeion ili kaducej) koji je medijatorski odraz dualnosti (dyad) koji ipak se treba vratiti u stanje jednosti “Kamena Mudrosti”. Ponekad se umjesto dvije zmije u alhemijskoj simbolici pojavljuje prikaz borbe između krilate zmije ili zmaja sa lavom gdje lav pobjeđuje. Na ovom primjeru lav podrazumijeva sulfur koji fiksira “živu”. Odnos Intelekta i Duše također je predstavljen simbolom psa koji je zavezan za Drvo Života, a još direktniji primjer ovog simbolizma jeste vinova loza koja se obavija oko štapa ili motke. Ritam sukcesivnog “uvijanja” i “odvijanja” prirode predstavljen je duplom spiralom koja korespondira dvjema komplementarnim fundamentalnim fazama prirode.[47]

Dvije substance sulfur i živa su simboli dvaju osnovnih generativnih sila. Živa ima karakter kontinuiranog spuštanja od neba ka zemlji u funkciji ispunjavanja tijela. Ona se još naziva “vodom života” (aqua vitae) i “izvorom” u kojem Sunce i Mjesec (Intelekt i Duša) moraju se “okupati” kako bi bili  podmlađeni.[48] Živa je “živo” svjetlo koje iluminira svaku Dušu koja je vidi, te je čvor i veza svih elemenata koje se nalaze u njoj. Sulfur ili “ognjena vatra” (ognjeni mač) je penetrirajuća spiritualna svijetlost koja uzrokuje pravu transmutaciju Duše. Duša se okreće od vanjskog svijeta, te se “rastavlja” kao rezultat gledanja (vreline) unutar same sebe, postajući statični kristal ispunjen svjetlom.

Brak ili unija sulfura i žive, Sunca i Mjeseca, kralja i kraljice  jeste centralna tema alhemije. Kada govorimo o filozofiji neoplatonizma i misticizmu, duša ima tendenciju “zastranjivanja” i okretanja od Boga (Gore) ka materijalnom svijetu (Dolje). Zbog toga duša mora biti opet ujedinjena sa Bogom kroz pronalaženje same sebe. Slično ovome, alhemija smatra da je čovjek “podijeljen” između dvije prirode unutar njega samog, a sve to usljed njegovog “gubitka” originalnog Adamovskog stanja.[49] Ova dualnost ljudske prirode prouzrokovana je “padom” od Boga, tj. dualnost je  stanje odvojenosti i suprotnosti aludirajući na to da su Adam i Eva postali svjesni ove dualnosti tek nakon “Pada” ka Donjem svijetu generacije i smrti.[50] Kako bi opet povratio svoju integralnu prirodu, čovjek treba balansirati dvije prirode unutar sebe, a ovaj proces je predstavljen ili alhemijskim androgenim muško-ženskim simbolom ili pak vertikalnom linijom.[51] Ako je stanje povezanosti i veze sa Bogom predstavljeno simbolom vertikalne linije, onda je stanje odvojenosti ili dualnosti predstavljeno horizontalnom linijom. Kada govorimo o horizontalnoj liniji, tu uvijek podrazumijevamo dualnost ljudske prirode koja je predstavljena sulfurom i živom, slično odnosom desne i lijeve ruke.[52]


Drvo Života (Bitak) u sebi posjeduje dualnost ili dihotomiju: prirodu privlačenja (gost/neoplatonistička procesija) i odbijanja (starac/neoplatonistička reverzija), dan i noć. Tu imamo kretanje prema Dolje (prva ruka kao dio Gornjeg svijeta) i kretanje prema Gore (šest ruku kao dio Donjeg svijeta). U sredini je dyad (djed) kao sila odvajanja, koji je ujedno i simbol spiritualnog centra univerzuma

Presjecanjem vertikalne i horizontalne ose stvara se križ, gdje gornji dio podrazumijeva izvorište spiritualnog svjetla (svjesnost Intelekta), dok se donji dio spušta ka mračnom tamnom plavetnilu (nesvjesnost prirode/Duša). Dvije horizontalne “ruke” odmjeravaju dvije suprotne energije Duše, a to su sulfur i živa. Stoga, može se reći da kroz “pomirenje” ili “brak” ovih inicijalno suprostavljenih sila, istovremeno dolazi i do “izmirenja” onoga što je Gore (Duh/Intelekt) i onoga što je Dolje (Duša), te njihova suprotnost nestaje također na način da svjetlost u potpunosti prožima plavetnilo mraka.[53] Ovo se također može predstaviti simbolom uzdizanja dvije zmije oko vertikalne ose križa, gdje jedna zmija predstavlja svijetlost, a druga mrak, te njihovim “ujedinjenjem” mračna priroda je transmutirana ka svijetloj prirodi. Dva principa ili sile unutar Duše (sulfur i živa), kao i sam Intelekt i Duša predstavljeni su simbolima Sunca i Mjeseca. Zapravo “brakom” muškog i ženskog principa u prirodi dolazi i do konačnog stapanja ili braka Intelekta i Duše, gdje se svjetlom ispunjena Duša “predaje” Intelektu.[54]

Simbolizam “braka” ili “unije” je najviše približan simbolizmu smrti, jer brakom između muškarca i žene recimo dolazi do “smrti” njegove ili njene neovisnosti, dok smrću jednog od njih naprimjer dolazi do ponovne unije gdje tijelo se spaja sa zemljom, a duša sa svojom originalnom esencijom Gore.[55] U alhemiji sulfur se u potpunosti predaje živi, a živa se u potpunosti predaje sulfuru gdje oboje postaju jedno. Ovaj odnos braka se u alhemiji može predstaviti kao onaj ljubavnika, ali također kao i onaj ljutih protivnika simbolikom borbe.

Zaključak

Alhemija zajedno sa alhemijskim simbolima i praksama predstavljala je sastavni dio spiritualnosti srednjovjekovnih Bošnjana, te je ujedno bila izraz težnje za individualnim spiritualnim pročišćenjem i dostizanjem spasenja pravljenjem tzv. „Kamena Filozofa“ (Lapis philosophorum). Alhemijski simboli predstavljaju praktičnu djelatnost koja se temeljila na čvrstim temeljima filozofije i teologije, te koja ima važnost samo onda kada isključivo služi spiritualnosti. Alhemija u kontekstu Crkve bosanske je ništa drugo do praktičnog izraza pročišćenja i dostizanja originalnog stanja “plemenitosti” (kr(e)st), od strane vjernika kr(e)stjanina. Alhemijski simboli na metalu, istovjetni su teurgijskim simbolima na kamenu, a i jedna i druga praksa su značajne samo kada služe isključivo spiritualnosti.


FUSNOTE

 

[1] Titus Burckhardt, Alchemy: Science of the Cosmos, Science of the Soul, 1971.

[2] Ibid

[3] Ibid.

[4] Florian Ebeling, The Secret History of Hermes Trismegistus: Hermeticism from Ancient to Modern Times. Itaca: Cornell University Press, 2007.

[5] Gary Lachman, The Quest for Hermes Trismegistus: From Ancient Egypt to the Modern World, Floris Books, 2011.

[6] Ebeling, The Secret History of Hermes Trismegistus

[7] Burckhardt, Alchemy

[8] Ibid.

[9] Ibid.

[10] Alexander Roob, Alchemy & Mysticism: The Hermetic Museum, Taschen, 1997

[11] U hermetičkoj tradiciji za razliku od Biblije, Otkrovljenje je pod velom tajni i misterije i nije pristupačno svima. Simboli u službi kriptografije zapravo otkrivaju svoje pravo značenje samo onim koji su inicirani, te ukazuju na određene ideje i koncepte. Hermetička tradicija posmatrala je simbole u njihovoj direktnoj vezi sa svijetom, jer je za njih svijet bio kosmos znakova i sistem veza u kojoj svaka stvar ima svoj otisak, potpis ili značenje. Stoga, hermeticizam se posmatrao kao filozofija bez „diskurza“ koja komunicira preko simbola uz dozu tajnovitosti. Možda je hermeticizam fascinirao toliki broj ljudi upravo zbog mogućnosti mnogobrojnih analogija i veza sa različitim tradicijama kao što su: Platonizam, Stoicizam, Gnosticizam, pa čak i dijelom sa Aristotelovim doktrinama.

[12] Burckhardt, Alchemy

[13] Ibid.

[14] Tako recimo alhemija molitve je bila naročito značajna kod islamskih mistika. Naime, ona stoji u direktnoj vezi sa metodom zikir/dhikr, odnosno “prisjećanja” koje apsolutno odgovara platonističkoj teoriji “prisjećanja”. Invokacijom Božijih imena budi se svjesnost o Absolutnom Bogu koja prožima i popravlja čitavo biće.

[15] Burckhardt, Alchemy

[16] Ibid.

[17] Ibid.

[18] U neoplatonističkoj terminologiji Crkve bosanske: Starac

[19] U neoplatonističkoj terminologiji Crkve bosanske: Gost

[20] Lachman, The Quest for Hermes Trismegistus

[21] Burckhardt, Alchemy

[22] Ibid.

[23] Verboon, Lines of thought : diagrammatic representation and the scientific texts of the Arts Faculty, 1200-1500.

[24] Figure se mogu pronaći u: Obrist, “Le diagramme isidorien des saisons, son contenu physique et les representations figuratives”; Murdoch, Album of science: Antiquity and the Middle Ages; E. Sears, The ages of man: medieval interpretations of the life cycle (Princeton, 1986).

[25] Verboon, The Medieval Tree of Porphyry: An Organic Structure of Logic, in: A. Worm and P. Salonis (eds.), The Tree. Symbol, Allegory and Structural Device in Medieval Art and Thought, International Medieval Research, 20. Turnhout (Brepols: 2014), pp. 83-101.

[26] Isidore of Seville, De natura rerum, VII.4 (Fontaine, Traité de la nature suivi del’épître en vers du roi Sisebut à Isidore, 201–203).

[27] Aristotelovski peti element nalazi se na Nebu, a zadaća alhemičara jeste da isti “povuće” prema dole ka zemlji kroz ponovljene transmutacije.

[28] Burckhardt, Alchemy

[29] Na vrhu Plotinusove hijearhije hipostaza nalazi se Jedan (hen,”Bog”, theos). Iako se Jedan u principu ne može objasniti niti predstaviti bilo kakvim oblikom ili formom, ipak metaforički se može posmatrati kao Super/Nad Forma koja se nalazi iznad svih drugih oblika i koja ima svoje ime a to je Dobrota. Dobrota prožima znanje i istinu iako je “odvojena” od njih i “iznad” konceptualizacije istih, te ih nadmašuje u ljepoti. Plotinus Platonovu “Dobrotu” voli nazivati Jedan jer želi da istakne jedinstvo svog postojanja i njegovu jednostavnost bez kompleksnosti bilo kakvih vanjskih dijelova. Sve što postoji je generirano od Jednog i do određene mjere reflektira Njegovu prirodu, jedinstvo i Dobrotu. Tako da u određenom kvalitativnom smislu možemo reći da je Jedan sve stvari ili još bolje, da je Jedan u svim stvarima, ali bolji od njih. Alegoriju Dobrote ili Jednog prvi je predstavio sam Platon kao blještavo svijetlo iznad, koje obasjava sve u Gornjem svijetu, poput Sunca koje obasjava sve na Zemlji. Najbolja metafora za Jednog u geometrijskom obliku, koju ujedno nalazimo na stećcima u velikom broju, jeste tačka. Ona nema dijelova, nema granice, niti ograničenja, a opet je izvor svega ostalog u geometriji. Naprimjer, da bi definisali krug to možemo uraditi samo iz tačke u centru, stoga ta tačka u sebi ima potencijal za sve geometrijske oblike, a u isto vrijeme je asolutno jednostavna, nepodjeljena, nedefinisana, bezgranična i bez strukture. Za Neoplatoniste ono što je jednostavno je ujedno i najsavršenije jer prozilazi od apsolutne jednostavnosti koja proizilazi od Jednog.

[30] Burckhardt, Alchemy

[31] Ibid.

[32] Roob, Alchemy & Mysticism

[33] Golubica na Drvetu simbolizira prisustvo Duha/Intelekta koji započinje proces kreiranja usmjerenog prema Dole uz asistenciju prima materiae.

[34] Žuta treća boja ili faza se često nije ni uzimala kao istinska faza jer je imala posredničku ulogu spajanja , te stoga unutar alhemijskih faza naričito od 15 st. alhemijske boje ili faze su reducirane na tri: crnu (starac), bijelu (gost) i crvenu (djed), dok je žuta kao prelazna faza služila samo kao “ispomoć” i spajanje u alhemijskom procesu (strojnik).

[35] Burckhardt, Alchemy

[36] Transmutacija: transformacija obične substance u “višu” ili “pravu” substancu; putovanje ljudske duše.

[37] Ibid.

[38] Jaroslav Šidak, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, Liber, 1975.

[39] Burckhardt, Alchemy

[40] Ibid.

[41] Roob, Alchemy & Mysticism

[42] Burckhardt, Alchemy

[43] Ibid.

[44] Ibid.

[45] Sliku Hermesa sa kaducejom pronalazimo u srednjovjekovnoj bosanskoj tvrđavi Samobor kod Goražda.

[46] Ibid.

[47] Ibid.

[48] Ibid.

[49] Pad Adama je poremetio savršen odnos između Gornjeg i Donjeg svijeta, tj uništeno je jedinstvo Neba i Zemlje.

[50] Ibid.

[51] Ibid.

[52] Ibid.

[53] Ibid.

[54] Ako bismo ovdje upotrijebili termin “platonistički dualizam” morali bismo prvo istaći da isti nema nikakve veze sa gnostičkim ili manihejskim poimanjem dualizma, već da se radi o odnosu između Gornjeg (duh/simbol mača) i Donjeg svijeta (duša/simbol štita) koji nisu odvojeni već su do te mjere povezani da se mogu posmatrati kao međusobni odraz i refleksija.

[55] Ibid.


 BIBLIOGRAFIJA

 

Titus Burckhardt, Alchemy: Science of the Cosmos, Science of the Soul, 1971.

 

Florian Ebeling, The Secret History of Hermes Trismegistus: Hermeticism from Ancient to Modern Times.   Itaca:  Cornell University Press, 2007.

 

Gary Lachman, The Quest for Hermes Trismegistus: From Ancient Egypt to the Modern World, Floris Books, 2011.

 

Alexander Roob, Alchemy & Mysticism: The Hermetic Museum, Taschen, 1997

 

Verboon, The Medieval Tree of Porphyry: An Organic Structure of Logic, in: A. Worm and P. Salonis (eds.), The Tree. Symbol, Allegory and Structural Device in Medieval Art and Thought, International Medieval Research, 20. Turnhout (Brepols: 2014), pp. 83-101.

 

Verboon, Lines of thought : diagrammatic representation and the scientific texts of the Arts Faculty, 1200-1500.

 

Obrist, Le diagramme isidorien des saisons, son contenu physique et les representations figuratives; Murdoch, Album of science: Antiquity and the Middle Ages; E. Sears, The ages of man: medieval interpretations of the life cycle (Princeton, 1986).

 

Fontaine, Traité de la nature suivi del’épître en vers du roi Sisebut à Isidore, 201–203

 

Jaroslav Šidak, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, Liber, 1975.


Sažetak
Alhemijski simboli na stećcima i njihovo značenje
Naziv teksta
Alhemijski simboli na stećcima i njihovo značenje
Ukratko
Profesor Amer Dardağan u svojoj objavi “Alhemijski simboli na stećcima i njihovo značenje (‘Lapis philosophorum‘)” temeljno osvjetljuje zapostavljene i neistražene periode i predjele historije Bosne i Hercegovine rješavanjem nedoumica o simbolima koje nalazimo na stećcima, grbovima, historijskim dokumentima i sl., te nas u kratkim crtama uči teorijama sa kojima moramo biti upoznati da bismo shvatili i protumačili filozofiju i duhovni život bosanskog naroda u davnim vremenima.
Autor