Simbol države, neosnovano otuđen i pogrešno okarakterisan.

Najstarija upotreba ljiljana datira iz 2. milenija pne. kada se primjenjuju u starogrčkoj umjetnosti. Pored Grčkih, ljiljane su isticali i Egipatski umjetnici, kao i mnogi drugi narodi širom svijeta. U Sarajevu, u ruševinama jedne rimske građevine, pronađena je zemljana posuda stara dvije hiljade godina na kojoj je utisnut lik ljiljana. To je najstariji pronalazak ovog simbola na području istočne Evrope.

2000 godina stara posuda sa utisnutim likom ljiljana, pronađena u Sarajevu.

Nešto kasnije, u kasnoantičkom periodu (V – VI st.), prije pojave evropskih dinastija, ljiljan se na području Bosne koristi kao arhitektonsko-dekorativni element bazilikalnih gradnji. U srednjem vijeku počinje intenzivnija upotreba ovog motiva. Bošnjani su ga koristili kao dekorativni element u arhitekturi, njime su ukrašavali knjige, izrađivali nakit sa njegovim likom, utkavali ga u platno te postavljali na stećke (nadgrobne spomenike). Čak je opjevan i u pjesmama. U jednoj poemi napisanoj 1330. godine od nekog Završanina, stoji: “Lilije, cvijetu ima je krin”. Ljiljan je bio toliko omiljen u srednjovjekovnoj Bosni da su onovremeni Bošnjani sebe poistovjećivali s tim cvijetom. Papa Grgur IX u pismu iz 1236. godine upućeno bosanskom velikašu Sebislavu koji je držao oblast sjeveroistočne Bosne (Soli), u kojem ga hvali što je ostao vjeran katoličkoj vjeri za razliku od njegovih zemljaka, kaže da je jedini on ljiljan, i to među trnjem. Time je htio reći da nisu Bošnjani ljiljani, kako to oni za sebe vole reći, nego je on ljiljan a oni su trnje (zato što su bogumili, to jest otpadnici od katoličke vjere). Uzimajući u obzir sve navedene činjenice, može se slobodno reći da je ljiljan već tada postao zaštitnim znakom Bosne i bosanskog naroda.

Ljiljan na arhitektonskom ulomku iz 6. stoljeća, Bihać.

1353. godine, smrću Bana Stjepana II Kotromanića, na vlast dolazi petnaestogodišnji Tvrtko I Kotromanić, koji se nakon brojnih vojnih uspjeha i teritorijalnih osvajanja proglašava kraljem Bosne 26. oktobra 1377. godine u Milima kod Visokog. Grb Kraljevine Bosne i dinastije Kotromanić dobivaju svoj čuveni štitasti oblik, okrunjen ljiljanovom krunom, podijeljen na dva polja dijagonalnom gredom isprepletenom kraljevskom lozom, sa po tri ljiljana u svakom polju, te krase zastavu tadašnje najmoćnije države na Balkanu. Treba posebno istaći i značaj kraljevske ljiljanove krune koja će se ponovo upotrebljavati kao simbol Bosne i nakon pada kraljevine.

Sarajevo, Zemaljski muzej: fragmenti brokata na kojima vidimo dijelove štita ukrašene kosom gredom i ljiljanima, grbovima Kotromanića. Izvor: P. Anđelić, Grobovi bosanskih kraljeva u Arnautovićima kod Visokog, Glasnik zemaljskog muzeja (Arheologija) 17., Sarajevo 1962.
Zlatnik Kralja Tvrtka I.
Bosanski kraljevski pečat, na kojem je prikazan grb Kraljevine Bosne.
Heraldičkim ljiljanima ukrašen kapitel u Bobovcu. Izvor: P. Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u 14. i 15. stoljeću, Sarajevo 1973.
Fragment gotičkog prozora u Bobovcu.
Motiv ljiljana uklesan na Tvrđavi u Jajcu.
Grb bosanskih kraljeva iz dinastije Kotromanića na Tvrđavi u Jajcu (nakon restauracije).
Grb bosanskih kraljeva iz dinastije Kotromanića na Tvrđavi u Jajcu (prije restauracije).

Nakon poraza od Osmanske imperije, 1463. godine, ljiljani se i dalje ističu i upotrebljavaju među Bosanskim narodom, ali nešto skromnije nego li za vrijeme postojanja Kraljevine Bosne. Uzgajaju se u dvorištima, o njima se pjeva, njegovim likom se ukrašavaju rukopisi, stavljaju se na nadgrobne spomenike, te se primjenjuju u ukrasnoj arhitekturi. Definitivan povratak ljiljana na grb i zastavu Bosne i Hercegovine dešava se za vrijeme austrougarske vladavine. Ponovo se pojavljuju na kruni u obliku ljiljana.

Grb i zastava Bosne i Hercegovine za vrijeme austrougarske vladavine.
Pečat sa nekadašnjim grbom Bosne i Hercegovine.
Grb Bosne i Hercegovine za vrijeme austrougarske vladavine.

Završetkom drugog svjetskog rata, nastupa novi hegemoničarski period koji je trajao sve do 1992. godine. Glasanjem na referendumu, građani BiH su izglasali nezavisnost države – Republike Bosne i Hercegovine.

U svome radu, Grb i zastava BiH u 20. st., Emir O. Filipović piše kako je došlo do usvajanja zastave i grba Republike Bosne i Hercegovine, te iznosi ČINJENICE sa kojima bi trebali biti upoznati svi državljani BiH:

„Stvaranje nove bosanskohercegovačke zastave i grba počelo je već na zajedničkoj sjednici vijeća održanoj 27. februara 1991. godine kada je Skupština SR Bosne i Hercegovine na prijedlog 86 poslanika donijela odluku da se pristupi promjeni Ustava SR BiH, te da se donese ustavni zakon o nazivu i državnim simbolima Republike Bosne i Hercegovine. Radna grupa za zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast Komisije za ustavna pitanja SR BiH, u čijoj nadležnosti je bilo i ovo pitanje, pristupila je imenovanju stručne grupe sastavljene od eminentnih znanstvenika, koji su trebali odrediti izgled i grafičku prezentaciju novih državnih obilježja Republike Bosne i Hercegovine. Na poziv za učešće u izradi grba i zastave odazvali su se: iz Zemaljskog muzeja arheolog Hasan-Mirza Ćeman i povjesničar Tihomir Glavaš; iz Instituta za istoriju dr. Boris Nilević; a za potrebe vizuelnog oblikovanja idealnog rješenja angažiran je samostalni dizajner Zvonimir Bebek. U timu je bio i dr. Enver Imamović, profesor starog vijeka na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, dok je za koordinatora i sekretara stručne grupe izabran diplomirani pravnik Vedran Hadžović. Pravni konsultant ispred Ustavnog suda SR BiH bio je Kasim Trnka.

Grupa je dobila status Stručne podgrupe Radne grupe za zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast Komisije za ustavna pitanja.

Članovi ove komisije su predlagali da osnovna boja nove zastave bude svijetlo plava, koja inače simbolizira pozitivne karakteristike mira, blagostanja, zajedništva, i to po uzoru na boju zastave Ujedinjenih nacija. Također je predloženo da ona bude pravougaonog oblika i proporcija 5:3. Na sredini nove zastave, veličine 7:12 u odnosu na njenu visinu, stajao bi “novi’’ bosanski grb koji je bio temeljen na izgledu sačuvanom na nekolicini srednjovjekovnih kraljevskih pečata i novaca. Ipak, članovima Stručne grupe je kao najvažniji predmet za identifikaciju srednjovjekovnog bosanskog grba poslužio mrtvački pokrov, tj. plašt kralja Tvrtka I. Kotromanića nađen prilikom iskopavanja krunidbene i grobne crkve bosanskih vladara u Milima (današnjim Arnautovićima) kod Visokog. Tada je određeno da novi državni simbol postane ljiljan (heraldički fleur-de-lys ) iz doba bosanskog kraljevstva pošto ne predstavlja nijednu posebnu etničku grupu u Bosni i Hercegovini. Uporedo sa time, Stručna grupa je istakla da bi porijeklo ljiljana trebalo zasnivati na posebnoj, endemičnoj bosanskoj podvrsti ljiljanovog cvijeta (Lilium Bosniacum), koja raste na obroncima planina Igmana i Sutjeske, te je predloženo da se zastavno koplje ubuduće treba završavati na vrhu sa stiliziranim ljiljanovim cvijetom, a ne uobičajenim ratničkim kopljem.

Novi simboli bili su predstavljeni kulturnim društvima Preporodu, Napretku, Prosvjeti i La Benevolenciji, kako bi se saslušale i usaglasile eventualne sugestije. Sva su društva pristala na predloženo rješenje, osim srpske Prosvjete, koja je bila stanovišta da sastavni dio nove zastave moraju činiti i srpska obilježja. Kako je u to vrijeme izbio rat, stručna podgrupa nije bila u mogućnosti da dovrši započeti posao. Naime, prijedlozi su trebali ući u ustavnu proceduru, nakon čega bi uslijedilo njihovo zvanično proglašenje za nova državna obilježja, ali je cijeli proces morao biti obustavljen jer se komisija jednostavno raspala. Tada su rad samoinicijativno nastavili Enver Imamović i Zvonimir Bebek, koji su za oko 40 dana izvršili, političkim žargonom rečeno, samo “kozmetičke promjene’’; promijenili su boju obruba štita grba iz srebrene u zlatnu, i osnovnu boju zastave iz svjetlo plave u bijelu. Također su u tom periodu okončali i rad na vojnim obilježjima – grb je ostao isti kao i državni, s tim da su se iza štita nalazila dva ukrštena mača. Sav rad je završen početkom maja 1992. godine.

Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je na svojoj sjednici od 4. maja 1992. godine (Uredba br. 02-011-343/92.) prihvatilo ponuđena rješenja za grb i zastavu bez ikakvih primjedbi, čime su ti simboli postali zvanična državna obilježja, kao privremeno rješenje, dok su prečišćenim tekstom Ustava R BiH, članom 7. za grb, i članom 8. za zastavu, usvojeni kao trajno i konačno rješenje: “Član 7. Grb Republike Bosne i Hercegovine je štitastog oblika, plave boje, podijeljen na dva polja dijagonalnom gredom bijele boje sa po tri ljiljana zlatnožute boje u svakom polju. Član 8. Zastava Republike Bosne i Hercegovine je pravougaonog oblika sa grbom Republike Bosne i Hercegovine u sredini na bijeloj podlozi. Odnos širine i dužine zastave je jedan prema dva.’’ Ovi simboli su istaknuti 21. maja 1992. godine ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku, a Predsjedništvo je na sjedniciod 1. augusta 1992. godine, pored državnih, također prihvatilo i prijedloge za armijska obilježja (Pr. br. 1263/92.). Zastava i grb bili su regulirani članom 12. Uredbe sa zakonskom snagom o službi u Armiji Republike Bosne i Hercegovine.

Zastava i grb sa ljiljanima ubrzo su se nakon usvajanja našli i na svim službenim i neslužbenim mjestima; grb je postavljan na pasoše, novčanice, registarske tablice, lične karte, vozačke dozvole itd., a ljiljan je svoje mjesto našao čak i na amblemima svih sportskih reprezentacija Bosne i Hercegovine. Zastava je isticana na mnogim mjestima, a njome se mahalo kako u prilikama svečanog i državnog karaktera, tako i u onima privatnog i lokalnog značaja (npr. svadbe, sportske utakmice, školske priredbe, i sl.). Međutim, vremenom se bosanskohercegovačka zastava sa liljanima počela asocirati isključivo sa Bošnjacima, iako je ispočetka nailazila na izuzetan prijem i kod nekih Srba i Hrvata. Tako je “prvobitno građanska, nad-etnička zastava povezana sa jednom od zaraćenih strana i u određenom smislu ‘etnizirana’. Zastava, koja je bila svjesno i namjerno dizajnirana kao simbol jedinstva, postala je znak podjela i razdora.’’ Osim toga, za vrijeme trajanja rata u Bosni i Hercegovini su se pojavili i razni drugi simboli koji su predstavljali, ili zaraćene strane, ili pak frakcije unutar njih. Hrvatska strana koristila je uglavnom stiliziranu “šahovnicu’’ sa tropletom u obrubu, dok su Srbi svoje simbole, koji bi predstavljali Republiku Srpsku, potražili u heraldičkoj tradiciji srpske države.

Potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma bilo je predviđeno da će Bosna i Hercegovina “imati one simbole koje svojom odlukom odredi Parlamentarna skupština i potvrdi Predsjedništvo“.

Zakonom o zastavi Bosne i Hercegovine kojeg je 11. februara 1998. donijela Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine na sjednici Predstavničkog doma održanoj 3. februara 1998. godine na sjednici Doma naroda održanoj 3. februara 1998. godine, a na osnovu člana 4. Ustava Bosne i Hercegovine stvorena je nova zastava:  “Član 3. Zastava Bosne i Hercegovine je plave boje. Desno od centra nalazi se trougao žute boje. Paralelno lijevoj strani trougla, od gornjeg ruba zastave do donjeg ruba, proteže se red bijelih petokrakih zvijezda. Zastava je pravougaonog oblika. Odnos između dužine i širine zastave je 1:2.’’

Iako nova zastava treba izražavati jedinstvo konstitutivnih naroda, izborom nacionalno neutralnih, općih simbola, zapravo je dobiveno obilježje koje ne upućuje ni na šta karakteristično. Kao što s pravom ističe Pål Kol-stø, nova bosanskohercegovačkazastava liči na komercijalni logo neke tvrtke. On dalje dodaje da kompromis ne mora biti estetski ili umjetnički konzistentan, te da to može biti i “kolaž naizgled nespojivih elemenata’’, ali da se “mora ispoštovati bar minimum heraldičkih konvencija’’, što u Bosni nije bio slučaj. Odmah nakon što je Westendorp nametnuo zastavu Bosni i Hercegovini, sarajevski intelektualci su poslali otvoreno pismo protesta Visokom predstavniku. Po njima je to bio “posljednji čin ubijanja države,’’ pa su tražili i referendum da građani sami izaberu svoju zastavu. Ni političari nisu mirovali pa je na pres konferencijama većine stranaka izraženo zadovoljstvo eliminacijom nacionalnih obilježja, ali također i razočarenje estetskim izgledom zastave na kojoj nije adekvatno predstavljena bogata baština države Bosne i Hercegovine. Neki su također isticali da se komisija zadužena za konstruiranje zastave nije prilikom svog rada držala osnovnih elemenata koji moraju odražavati obilježja države, te da bi se morali na to obazirati prilikom sastavljanja novog grba. Do takvog razvoja situacije ipak nije došlo.”

Grb Republike Bosne i Hercegovine.
Zastava Republike Bosne i Hercegovine.
Zastava Republike Bosne i Hercegovine istaknuta 21. maja 1992. godine ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku.
Pasoš državljana Republike Bosne i Hercegovine.

Na taj način je država Bosna i Hercegovina nepravedno otuđena od svojih vjekovnih historijskih obilježja, na taj način je simbol jedinstva postao simbol podjele, na taj način je BiH doživjela još jedan poraz u očuvanju svog kulturno-historijskog naslijeđa.

IZVORI:
Sažetak
Bosna i ljiljani
Naziv teksta
Bosna i ljiljani
Ukratko
Simbol države, neosnovano otuđen i pogrešno okarakterisan.