Postoje dijelovi historije kojih se mnogi historičari klone, obzirom na minoran broj informacija i podataka o istima. Oni koji su se usuđivali pisati o tim periodima, morali su prevazići mogućnost i potrebu pogrešnog, subjektivnog i svojevoljnog tumačenja ovih tema, ili u suprotnom, barem naglasiti da su njihove tvrdnje konjekturalnog karaktera. No, da li su to oni činili?

Letimično prolazeći kroz opće-poznatu literaturu o Bosanskim vladarima, naići ćemo na ustaljenu shemu koja je danas poznata svakom osnovcu u BiH. Držeći se istine, pravičnosti i konkretnih izvora, izgrađen je jak stub Bosanske historije kojim se svim srcem možemo ponositi. Međutim, pridržavanjem osnovnih principa ove nauke ostali smo ograđeni i ograničeni po pitanju grananja i širenja spoznaja i saznanja o dubljoj bosanskoj prošlosti. Dok su drugi svojevoljno i paušalno tumačili historijske izvore (što čine i dan-danas), mi smo se držali osnovnih odrednica „učiteljice života“, te time izgubili, i drugima prepustili dijelove iste koji mogu biti od krucijalnog značaja za jednu državu, čak i u ovim modernim vremenima. Stoga, mi smo se odlučili uputiti prema Bosni u periodu VIII stoljeća, gdje nam je cilj bio upoznati se sa nešto slabije osvijetljenim dijelom historije naše države.

U narednim redovima teksta iznosimo svoja saznanja i otkrića kroz historijske dokumente. Dijelove konjekturalnog karaktera ćemo posebno označiti.

U svome djelu, „Das Grossmährische Reich“ (1995), Martin Eggers piše: „Interesantno je da se iz podataka „Ljetopisa Popa Dukljanina“ i Franačkih izvora, sa njihovim navedenim datumima, dobija jedna plauzibilna slika historije Bosansko-Slavonskog Kraljevstva.“

VLADARI SLAVONIJE (SKLAVINIJE) I/ILI RANE BOSNE:

790. – 815. VOJNOMIR Princ Slavonije
815. – 835. VLADIMIR I Sin  Vojnomira
835. – 855. RATIMIR Sin  Vladimira I
855. – 862. SVETIMIR (Satimir, Zvanimir) Sin  Mojmira I od Moravske – sin Vojnomira
862. – 884. SVETOPOLK I (Svetopelek) Sin  Svetimira; svrgnut, kasnije vladar Moravske – umro 894.
884. – 899. BRASLAV Sin  Rastislava od Moravske – sin Vladimira
899. – 910. SVETOPOLK II (Svetolik) Sin  Svetopolka I
910. – 914. VLADISLAV Sin  Svetopolka II
914. – 931. TOMISLAV Sin  Svetopolka II, kasnije također vladar Hrvatske
931. – 950. SEBESLAV Sin  Tomislava
950. – 970. VLADIMIR II Sin  Sebeslava
970. – 972. HRANIMIR Sin  Vladimira II; ubijen u borbi protiv Bijele Hrvatske (tj. Hrvata jer su Srbi vođeni kao „Crveni Hrvati“)
 972. – 1000. TVRDOSLAV Sin  Hranimira

NAPOMENA: Ova lista konjekturalnog karaktera je adaptirana sugestijama Martina Eggersa koji je proučavao odnose južnoslavenskih i moravskih vladara (uglavnom bazirane na „Ljetopisu Popa Dukljanina“ i opstanku Moravaca u Slavoniji i/ili Bosni do XI st.).


Dubrovački hroničar Džono Rastić (Giunio Resti) spominje Svetimira “re di Bossina padre di Svetopelek o sia Svetopilo” (J. Resti, “Chronica Ragusina”, 21), što u prevodu znači: „kralj Bosne, otac Svetopeleka ili Svetopila“.

Ljetopis Popa Dukljanina“ (XII st.) ili „Barski rodoslov“ sadrži dio teksta u kojemu piše sl.: „Tako Svetolik primivši kraljevstvo, slijedio je stope svoga oca, i išao je putem Božijih zapovijesti, i sa svima je bio u miru. …zavladao je umjesto njega njegov sin Vladislav.

…i tako, dok je jednog dana išao da lovi, Božjim sudom pade u jamu i pogibe.

XII

A umjesto njega zavladao je njegov brat Tomislav, koji je bio snažan čovjek, ali nije bio kao njegov brat.”

Mavro Orbini, „Kraljevstvo Slavena“ (1601):

„Ovo kraljevstvo Bosne, kao i kraljevstvo Raške, oblast Huma i Zete, bili su nekad pod samo jednim gospodarom, a nekad pod raznim gospodarima. Kada je, dakle, kako je rečeno, bio gospodar u Hrvatskoj i u Bosni kralj Krešimir, sin kralja Tješimira, i sinovac kralja Bele, i zet Čudomira ili hrvatskoga bana Želimira, koji je (kako izvještava Pavle Skaliger) živio 1009. godine i vladao ne samo u Hrvatskoj već se njegova vlast protezala i nad Dalmacijom.“

„Ljetopis Popa Dukljanina“ (XII st.) ili „Barski rodoslov“:

„…Tješimir, što se latinski kaže “consolator populi”… sa kojom rodi dva sina: Prelimira i Krešimira. Najzad Krešimir zauzme čitavu Bosnu i njome je vladao. Poslije smrti majčinog oca zavladao je Bijelom Hrvatskom.“

Čitajući prethodno navedene izvore možemo vrlo lahko zaključiti da tvrdnje pojedinih historičara o davnim „hrvatskim vladarima“ (koje su nažalost postale ustaljene) nisu nužno istinite i tačne, obzirom da su zaključci koje su donosili građeni svojevoljno, konjekturalno, neobjektivno i bez uporišta u većini slučajeva.

Kao najkrucijalnije argumente koriste dijelove pisama pape Ivana X (Pope John X) te citiraju sl. tekstove:

„…consulatu peragente in provincia Chroatorum et Dalmatiarum finibus Tamislao rege…“ što u prevodu znači “…vladao je u provinciji Hrvata i granicama Dalmacija kralj Tomislav…“;

…Tamisclao, regi Crouatorum…” što u prevodu znači “…Tomislavu, kralju Hrvata…“.

Međutim, činjenica je da originalni tekstovi pisama pape Ivana X ne postoje. Jedan od najstarijih pomena ovih dijelova pisama nalazi se u djelu „Historia Salonitana maior“ (XVI st.), proširenoj verziji „Historia Salonitana“ (XIII st.) splitskog historičara Tome Arhiđakona. Postoji još dosta prepiski papinih pisama, ali baš kao što je i slučaj sa „Historia Salonitana maior“ (XVI st.), nije poznato gdje su pisari pronašli izvorni sadržaj. Upravo zbog toga veliki broj historijskih stručnjaka ove tekstove smatra nepouzdanim, nevalidnim i falsifikovanim sadržajem.

Pored toga, Tomislava kao kralja Hrvatske / Hrvata ne spominju ni Konstantin Porfirogenet (De administrando imperio, X st.) koji opisuje Hrvatsku u tim vremenima, ni Ivan Lučić (De regno Croatiae et Dalmatiae libri sex – Šest knjiga o kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije, 1666). 

Na takav odvažan, neosnovan, neopravdan i sebičan način, pojedini historičari su prisvojili dio historije koja po mogućnosti uopšte ne pripada njihovoj državi, već susjednoj, od davnina prema njima prijateljski nastrojenoj Bosni. Eventualno, postojala je, te i dalje postoji mogućnost da se pojedini dijelovi karakterišu i tumače kao zajednički, ali izgleda da naši vjekovni prijatelji beskompromisno žele sve preuzeti za sebe.

IZVORI:

Das Grossmährische Reich“ (1995), Martin Eggers
“Chronica Ragusina” (?), J. Resti
Ljetopis Popa Dukljanina“ (XII st.)
Kraljevstvo Slavena“ (1601), Mavro Orbini
„Historia Salonitana maior“ (XVI st.)

Sažetak
Dio historije koji se olahko zanemaruje
Naziv teksta
Dio historije koji se olahko zanemaruje
Ukratko
Proučavajući brojne izvore možemo vrlo lahko zaključiti da tvrdnje pojedinih historičara o davnim „hrvatskim vladarima“ (koje su nažalost postale ustaljene) nisu nužno istinite i tačne, obzirom da su zaključci koje su donosili građeni svojevoljno, konjekturalno, neobjektivno i bez uporišta u većini slučajeva.
Autor
Izdavač
Dijaci
Logo izdavača