Otegnuti, mračni i sujetni planinski nizovi, formirani u zamršenim i dugotrajnim hegemoničarskim periodima, okovali su, ogradili i zatočili Bosnu, stvarajući sferu klonulosti, potištenosti i skamenjenja uzbuktalih bujica oktrovljenja, dovodeći nas doslovno pred granicu bezrezervne servilnosti i bezidejnosti, često opravdavanu vrlinom skromnosti i teorijom utilitarizma, sa kojima nema apsolutno nikakvih poveznica. Po koji bljesak spasenja se znao ukazati, ali bi ubrzo bivao ukroćen i otklonjen, pa čak i od onih za čije dobro se namijenio boriti. Stvorio se krug ispunjen brojnim tačkama raštrkanim na sve strane, pokriven pandanom novog standarda, koji ih drži u mraku iako i sam zna da je njegova postojanost upitna, čisto dekorativna i prividna.

Ponizni i dobroćudni arhetip se učestalo dao primijetiti u našoj domovini i otadžbini, što naravno, nije uopće loše, ali za sobom vuče i neke poprilično oštre posljedice. Pretjerana skromnost stvara sliku blage, nejake, pognute persone, koja se stropoće u životnom putu, biva ismijavana i iskorištavana od mudrih i lukavih prolaznika, što smo mogli osjetiti na sopstvenoj koži i grbači naših predaka, proučavajući historiju Bosne i Hercegovine. Da bi stvari bile gore, pored prolaznika, ovo su primijetili i brojni domaći žitelji, koji su od sebe stvorili oštre i nedodirljive paternalističke figure, koje beskrupulozno metu sve neistomišljenike pred sobom i ubijaju svaku nadu i nastojanja drugih postupcima teškog intenziteta, poduzimajući klonule ratnike pod svoje ruke i usmjeravajući ih sopstvenim istabanim putem. Ti isti im se, naravno, i nakon najmanje neugodnosti ili prepreke ponizno poklone, izvine i nikada više ne usude kontemplirati o sopstvenim viđenjima i mišljenjima. Nakon takvih postupaka, „očinske“ gromade odista obnašaju funkciju koja uspostavlja tešku dekadenciju budućih naraštaja u mnogim pogledima, da li to čine svjesno ili ne, ne možemo znati, ali se iskreno nadam da je u pitanju ova druga teorija. Kao očigledna posljedica toga, nastaje jedan samougnjetavajući stav, koji se pandemično širi među društvom. Oni koji bivaju zahvaćeni ovom pandemijom, doslovno kažnjavaju sami sebe da bi opravdali tvrdnje drugih. Pretvaraju se u malene insekte koji izbjegavaju sve prepreke, izmiču se drugima, ustupaju svoja mjesta i izričito fokusiraju na marljivo obavljanje zadanih poslova, a potom žale na nastalu, opću situaciju i propuštene prilike izljevima bijesa i nepotizma na one koji su tek kročili na svoje životne puteve. Svime ovime se, indirektno, stvara pogodno tlo za mnogo veće i moćnije „paternalističke figure“.

I dalje stojim iza toga da je uvijek nužna određena doza konzervativnosti i strogoće u određenim okolnostima, u cliju, između ostalog, sprečavanja anomije unutar države i potlačenosti na međunarodnoj sceni, ali ipak u onoj mjeri gdje se ista ne zloupotrebljava, gdje se stvara i ostavlja prostor za novo i nadolazeće, gdje se, uprkos neslaganju, poštuju alternative, gdje se dolazi do sinkretizma i konvergencije u cilju održavanja i unapređenja pojedinaca, manjih i većih društvenih grupa, pa naposlijetku i same države.

No, okrenimo se sada na drugu stranu, sa nešto većim dijapazonom utjecaja i brojem učesnika. Baš kao što sam i pisao u objavi „Mentalitet“, na snazi je bezrezervno primanje raznih ideja i nazora koji u nekim, naglašavam nekim, slučajevima uopšte ne odgovaraju našem prostoru. Ti isti se forsiraju i nasilno nameću kao prave i idealne opcije, bez ikakvog razmatranja. Jednostavno se prihvataju iz razloga što su „vanjski“, što se smatraju savršenstvom od samog trenutka saznanja o njihovom izdavaču, koji nije odavde, pa je samim time uzvišen. Propovijedaju se bez obzira na destruktivna svojstva koja posjeduju. Da bi stvar bila gora, nisu u krugu opasnosti samo opći pogledi i ustrojenja, za koje mnogi već i ne mare, već i najsitniji detalji, iz svakodnevnog života. Ponovit ću rečenicu iz ranijeg dijela teksta. Oni koji bivaju zahvaćeni ovom pandemijom, doslovno kažnjavaju sami sebe da bi opravdali tvrdnje drugih. Drugi izvor pandemije, sa sličnim, ako ne i gorim posljedicama.

U najobičnijim razgovorima i izražavanjima misli uvijek se gleda na „druge“ sa ogromnom dozom pijeteta, učestalo se priča o trivijalnim temama, a kada konverzacija poprimi nešto ozbiljnije tonove, istog trena se javlja potlačeni karakter kojim se izbjegava izricanje iskrenog mišljenja i istine, pa se pribjegava digresijama i lažima, ne bi li se izbjeglo neslaganje, ili možda bolje rečeno, bijes i srdžba sagovornika ili slušatelja. Ovakav vid altruizma, u ovakvoj dozi i u ovakvim situacijama je zaista plemenit i dobroćudan, ali kao što sam naveo ranije, sa sobom nosi teške posljedice, naročito usljed učestale primjene, kada postane uobičajen. Od ravnopravnog sagovornika, postajemo maleni insekti, koji svoje misli potiskuju u rupe, gdje iste trpe nesnosne i pogubne uslove samo da bi se obezbijedila prijatna atmosfera drugima, čak i ako je ne zaslužuju. Kao odličan primjer posljedice takvih postupanja može nam poslužiti Kafkin aluzivni opis „malenih“ ljudi u Preobražaju, iz kojeg možemo zaključiti sljedeće: „Da bi ova potlačena stvorenja bila viđena, veliki moraju spustiti glavu, gledati ih sa sažaljenjem, možda češće podsmijehom, te se time, bez dosta truda, postaviti u povlašteni pijadestalski položaj, koji će naravno, bilo istovremeno ili kasnije, iskoristiti i zloupotrijebiti.“

Veliki broj osoba se kloni i odriče ozbiljnih razgovora, rasprava i izjava, pa ako ćemo iskreno, uopšte i razmišljanja o temama koje se tiču nešto većeg broja ljudi, koje zahtijevaju prihvatanje određene doze odgovornosti, smatrajući da nemaju nikakvu obavezu za to, te se tako ukrcavaju u, iz dana u dan, sve ispunjeniji voz bosanskog kvijetizma, ili možda voz „savremenog“ pasivnog načina života. Takvim postupanjima se, neka budu uvjereni, neće stvarati progresivne promjene (za koje nikada ne propuste priliku istaći da ih žele) i izroditi pokoljenja sa novim stavovima, već će se održati i perpetuirati sažaljivi, potlačeni i servilni mentalitet stanovništva, a samim time i države Bosne i Hercegovine.

Sažetak
Na granici servilnosti
Naziv teksta
Na granici servilnosti
Ukratko
Otegnuti, mračni i sujetni planinski nizovi, formirani u zamršenim i dugotrajnim hegemoničarskim periodima, okovali su, ogradili i zatočili Bosnu, stvarajući sferu klonulosti, potištenosti i skamenjenja uzbuktalih bujica oktrovljenja, dovodeći nas doslovno pred granicu bezrezervne servilnosti i bezidejnosti, često opravdavanu vrlinom skromnosti i teorijom utilitarizma, sa kojima nema apsolutno nikakvih poveznica.
Autor
Izdavač
Dijaci
Logo izdavača