Ukoliko bi nas neko zamolio da opišemo Bosnu u nekoliko riječi, zasigurno bismo spomenuli epitet prkosa. Ovo hrabro, ponosno i plemenito svojstvo krasi našu domovinu od najdavnijih vremena, te se u raznim oblicima prožima i do najsavremenijih datuma. Riječ koja je u srednjovjekovnoj i modernoj historiji očuvala svoje originarne karakteristike izuzetnosti, pozitivnosti, snage, hrabrosti i odlučnosti je nedvojbeno, indirektno definisala Bosnu kao državu u njenom samom nastanku, te doslovno uslovila daljnji razvoj iste sa kakvim smo vjerujem, do sada već upoznati, bio on pozitivnog ili negativnog karaktera, u zavisnosti od perioda i perspektive iz koje na sve to gledamo.

Naime, iskonska manifestacija bosanskog prkosa se otjelotvorila u najmlađim, začetnim stoljećima formiranja južno“slavenskih“ zemalja. U tom periodu, tadašnje, a i današnje susjedne države, zajedno sa ostalim zemljama u okruženju, primaju kršćanstvo od VIII do IX stoljeća, upravo u njihovim ranim fazama nastanka i razvoja. Knezovi i vojskovođe su bili ti koji su inicijativno prihvatali, tada za njih, novu vjeru, kako bi utvrdili svoju nadmoć i utemeljili vlast nad nižim slojevima stanovništva.

Kao posebna i jedinstvena izdvaja se Bosna, čije se stanovništvo već od tog razdoblja odupiralo tadašnjoj prozelitističkoj politici kršćanskih predstavnika. Na ovom području je, ne samo po pitanju vjere, već i u brojnim drugim sferama života, glavnu riječ vodila Crkva bosanska, nezavisna i jedinstvena organizacija, smatrana heretičkom od strane „vanjskih“ vjerskih lidera. Ona je kao takva prkosila mnogo razvijenijim i prihvaćenijim religijama, posjedujući unikatnu dogmu koja ni do dan-danas nije u potpunosti raskrinkana.

Sami čin prkosa i odupiranja je već u ranim i začetnim fazama definisao Bosnu i dao joj epitet ponosite i izuzetno hrabre zemlje, koja je nastavila sa svojim inicijalnim stavom uprkos brojnim inkvizicijskim pohodima i prijetnjama mnogo većih srednjovjekovnih sila, te održala popriličan karakter sve do 1463. godine.

Da li je ovaj način nošenja sa tadašnjim kompleksnim spletom okolnosti zapečatio sudbinu Bosne, uslovljavajući je već tada kao posebnu, kao državu koja se odista izdvaja među zemljama većinski kršćanske Evrope, i samim time prouzrokovao i kasniji slijed događaja koji se manifestovao podjelama među njenim sopstvenim stanovništvom? Sami prosudite.

Bošnjani su prkosili svim vanjskim silama, obzirom da su se doslovno našli na razdjelnoj liniji zapada i istoka, kršćanske Inkvizicije i sve brže rastuće Osmanske imperije, te se odupirali i jednima i drugima, a time platili i veliku cijenu, obzirom da se nisu našli pod protektoratom ni jednih, ni drugih. Nakon toga su uslijedile brojne promjene, među kojima je bilo i uvođenje nove vjere na prostor Bosne – islama. Kako, na koji način i zbog čega je određeni dio stanovništva prihvatio ovu novu vjeru niko ne može dokučiti. Moguće je samo nagađati i izlagati teorije, koje su po mom skromnom mišljenju, bez konkretnih dokaza, poprilično neozbiljne, bezobzirne, paušalne i besmislene.

Iako sam uobičajeno period od pada Kraljevine Bosne nazivao hegemonijom, te zanemarivao pisanje i priču o istome, upravo se u tom poprilično dugačkom razdoblju manifestuju sljedeće faze prkosa, kojih ima mnogo, ali ih neću nabrajati, obzirom da pišem tekst pretežno historijsko-kolumnističkog, a ne naučno-istraživačkog karaktera. Sve u svemu, žitelji Bosne, bez obzira na vjeroispovijest, dižu ustanke, bune se i protive „tuđoj“ ruci, odupiru vanjskim utjecajima i bore za svoja prava i svoju otadžbinu, kako im je bio običaj i u najdavnijim vremenima.

Zadnja faza prkosne manifestacije ostvarila se u nešto mlađim datumima, kada ponosni stanovnici Bosne i Hercegovine prkose agresorima i zločincima, bilo vanjskim ili untrašnjim, bez obzira na njihovu nacionalnu (ne)opredijeljenost. Svi su imali nešto zajedničko, taj bosanski prkosni duh kojim su očuvali i odbranili svoju domovinu i potvrdili epitet dičnih i hrabrih heroja koji je krasio i njihove davne pretke.

Kada sagledamo sve činjenice „s vana“, iz neke druge perspektive, ovo odista izgleda kao bajka o hrabrim i prkosnim vitezovima koji čuvaju svoju domovinu i opiru se mnogo većim i snažnijim silama bez obzira na teške i nemoguće okolnosti u kakvim su se znali naći. Sve to stvara poprilično idealističku sliku koja zaista djeluje nadnaravno i očaravajuće. Međutim, postavit ću vam par pitanja, te se nadam da ću vas istima podstaknuti na kontemplaciju. Ne morate ih ozbiljno shvatiti, niti se nadam da ćete ih okarakterisati kao moje suptilno prožimanje i nametanje mišljenja, već jednostavno kao nešto o čemu nije loše promisliti, ako pak smatrate da imate vremena i želje za time.

Kakav bi bio razvoj situacija da se Bosna pridružila svojim susjednim zemljama i u ranim fazama formiranja države prihvatila kršćanstvo? Da li bi ta odluka imala posljedice mnogo većih razmjera od samog djelokruga države, primjerice za čitavu Evropu za vrijeme napada Osmanlija? Kakav bi bio razvoj situacija da se Bosna nije našla između nacističko-fašističkih, zločinačkih ideologija njenih komšijskih zemalja u 20. stoljeću? Odista fikcionalna, i za mnoge funkcionaliste besmislena pitanja, ali sigurno intrigantne teme za razmišljanje.

Sažetak
Prkos
Naziv teksta
Prkos
Ukratko
Ukoliko bi nas neko zamolio da opišemo Bosnu u nekoliko riječi, zasigurno bismo spomenuli epitet prkosa. Ovo hrabro, ponosno i plemenito svojstvo krasi našu domovinu od najdavnijih vremena, te se u raznim oblicima prožima i do najsavremenijih datuma.
Autor
Izdavač
Dijaci
Logo izdavača