Uprkos velikom broju izvora za proučavanje državnog sabora srednjovjekovne Bosne, ne postoji mnogo stručnih radova koji detaljno opisuju ovaj, u tadašnje vrijeme, krucijalni državni organ. Stanak, sva Bosna, rusag, bosanski rusag, ili jednostavno „Bosna“, su samo neki od naziva korištenih za srednjovjekovni bosanski sabor. O načinu funkcionisanja, principu rada i članovima stanka možemo se upoznati kroz pregršt očuvanih dokumenata i zapisa iz raznih područja Evrope. Potrebno je istaći da najveće zasluge prezervacije istih pripadaju Dubrovačkoj arhivskoj građi, koja je ostala obogaćena brojnim podacima od velike važnosti za historiju Bosne i Hercegovine. Jedan od rijetkih historičara koji se usudio pisati o stanku bio je Mihailo J. Dinić, koji u svome djelu „Državni sabor srednjovekovne Bosne“ pokušava da kroz maloprije navedene izvore protumači zapostavljeni i neosvijetljeni predio bosanske historije. Upravo će mi njegova publikacija poslužiti kao temelj pisanja ovog rada.

Naziv, funkcionisanje i učesnici sabora

Najučestaliji naziv za državni sabor u srednjovjekovnoj Bosni bio je stanak[1], karakterističan isključivo za područje Bosne. Nalazimo ga u brojnim Dubrovačkim i Italijanskim izvorima: stanicho, stanach, stanagh, stanaz.[2] Ponekad su se Dubrovčani koristili i odgovarajućim italijanskim ili latinskim terminima: conseyo, consiglio, concilio, universita, collegio, universale, assunamento, universale colloquium, collacio sive adunacio.[3] Pored navedenih, također su upotrebljavani izrazi: „sva Bosna“ i „rusag bosanski“.[4] Stanak je održavan na raznim lokacijama, ali najčešće u mjestima gdje se nalazio dvor vladara: Bobovac, Mili, Jajce itd.

„Tekst 1“[5]
Analizirajući postojeće izvore o ovom subjektu, ne možemo doći do konkretnih saznanja po pitanju učesnika na državnom saboru. U većini slučajeva, izrazi su poprilično apstraktni, te nam kao takvi ne mogu ponuditi tačnu i provjerenu odrednicu o članovima stanka.  Bosanska povelja iz 1354. godine u kojoj se izričito spominje termin stanak sadrži tekst u kojem piše da je to skup „sve zemlje Bosne i Donjih krajeva i Zagorja i Humačke zemlje“.1 Inače se u poveljama kao učesnici navode „vlastela i velmože“, „gospoda, vlastele i velmože i sva Bosna“. Dubrovčani ih također oslovljavaju terminom velmože ili „gospoda rusašska“. U latinskim i italijanskim spomenima stanak je označavan kao skup „barona“ Bosne: consiglio dey baroni; universita dey baroni; stanach che lo re de Bosna a fatto con li soy baroni.[6] Sudeći po izvorima, može se pretpostaviti da su pravo sudjelovanja na stanku imali svi članovi vlastelinskog reda, uključujući i vlastelinčiće. Međutim, u praksi je to bilo dosta drugačije. Na stanak je u većini slučajeva dolazila istaknutija vlastela, čija je riječ zapravo mogla biti od značaja. Sa sobom su vodili pratnju (vlasteline nižeg ranga iz svog područja), koja je služila kao predstava moći, obzirom da se pojedinci iz iste nisu uplitali u rasprave vođene u saboru.

U redovnim prilikama vladar je bio taj koji je sazivao sabor i rukovodio njegovim poslovima.[7] Pored vlastele i vladara u radu sabora je mogla učestvovati i vladareva žena, ali ne i sinovi.[8] U slučaju da je vladar bio isuviše mlad i nedorastao, na stanku je učestvovala i njegova majka. Ovakav slučaj bilježimo na početku vladavine Tvrtka I Kotromanića, kada je na saboru u Milima (1354.) učestvovala i njegova majka Jelena.[9] Na stanak su dolazili i predstavnici stranih država, ne kao njegovi članovi, već samo kao neka vrsta posmatrača i obavještajaca kada se radilo o pitanjima koja su za njih bila od značaja.[10]

Na stanku su rješavana pitanja koja su se ticala untrašnje i vanjske politike Bosne. Među ta pitanja spadali su: izbor i krunisanje vladara, darivanje i oduzimanje baštine, otuđivanje državne teritorije i određivanje vanjske politike.[11]

Za razliku od sabora u drugim srednjovjekovnim državama, u radu bosanskog stanka nisu učestvovali predstavnici crkve (Crkve bosanske). Neučestvovanje „bosanske crkve“ na stanku potpuno je u skladu sa njenim stavom prema državi i društvu. Bez obzira na ovo, Crkva bosanska je imala itekako snažan utjecaj na državne poslove. Dubrovčani su bili dobro upoznati sa ovom činjenicom, pa su stoga slali tzv. vjerovna pisma – lettera de credenza – didu[12] i molili ga da podrupre njihove zahtjeve.[13]

Svjedoci bosanskih povelja

Sami način oslovljavanja ovih subjekata terminom „svjedok“ kreira sliku o nebitnosti i irelevantnosti istih, no, to je u potpunosti pogrešno. Analizirajući izvore koji se tiču bosanskih povelja možemo utvrditi da su imali dosta većeg značaja i utjecaja od svjedoka kako ih u današnje vrijeme poimamo.

Pripadnici vlastelinskog reda koji su se navodili kao svjedoci, često se javljaju „sa braćom“ (cum fratribus, cum la sua fraternita). Prema tome, možemo zaključiti da pojedinac nije bio samo svjedok za sebe, već je zastupao i svoju rodbinu.[14]

Njihovu relevantnost su uvidjeli i Dubrovčani, pa su stoga prilikom pregovora sa bosanskim vladarima često zahtijevali poimenice koji od velikaša da se zakunu kao svjedoci na povelji.

1404. godine Dubrovčani su u želji da sklope mir sa bosanskim kraljem Ostojom stvorili ugovor o pomirenju u kojem su tražili da se zakunu kralj, kraljica i bosanski baroni[15] „cum sagramento so et de la reina et dei soi baroni“.[16] Obzirom da je Ostoja uskoro zbačen s vlasti, pregovori su nastavljeni sa Tvrtkom II, u kojima su predstavnici Dubrovnika imali slične zahtjeve: „Et in questo zuri lo re de Bosna Tuertcho et baroni, prima lo ducha – Hrvoje – et voyvoda Sanday et de tutti altri baroni quelli che porete haver…“.[17] Nešto kasnije ponovo pišu: „Što se tiče zakletve, stavite u povelju one barone za koje smo vam ranije pisali; uzećete zakletvu od kralja i hercega i drugih barona koje možete naći tamo. A koje ne možete dobiti, neka se i oni upišu, pa ćemo naći načina da se i oni zakunu.“[18]

U ugovoru bana Mateja Ninoslava sa Dubrovnikom, nastalim 22. marta 1240. godine, ističe se da će ban, zajedno sa svojom vlastelom, ispoštovati sadržaj istog:

„Tekst 2“[19]
Dokaz da ban sklapa ugovore zajedno sa svojom vlastelom potvrdila je i činjenica postojanja karakterističnog dodatka na povelji, gdje je naknadno upisan još jedan bosanski velmoža sa obligacijom da će poštovati odredbe ugovora:

„Tekst 3“[20]
Postoji još dosta primjera u kojima možemo uvidjeti značaj zakletvi svjedoka na poveljama:

a) Piše ban Tvrtko I, sa ocem Vladislavom, majkom Jelenom i bratom Vukom
b) Piše kralj Tvrtko I u poznatoj povelji izdatoj Dubrovčanima (1378.)
c) Piše kralj Dabiša Dubrovčanima 1392.

„Tekst 4“[21]

d) Piše kralj Ostoja 1399.
e) Piše kralj Tvrtko II 1421.
f) Piše kralj Stjepan Tomašević 1461.

„Tekst 5“[22]

Shodno svemu prethodno navedenom, možemo napraviti konkluziju da su od vremena vladavine bana Mateja Ninoslava, pa sve do pada Kraljevine Bosne, predstavnici vlastele zajedno sa vladarom zakletvama garantovali da će se sadržaji povelja ispoštovati.

Postoji nekolicina izvora u čijim sadržajima možemo izričito vidjeti da su konačne odluke o sporovima donošene na stancima. Kralj Tvrtko I Kotromanić 1380. postavlja Hrvoja Vukčića za velikog vojvodu i daje mu neka sela nakon savjetovanja sa vlastelom.[23]

U ugovorima nastalim između Bosne i Dubrovnika, od vremena vladavine kralja Dabiše pa nadalje, u kojima se i svjedoci zaklinju, odredbe su donošene po sporazumu sa vlastelom:

„Tekst 6“[24]
Međutim, postoji i dosta isprava koje su napustile bosanske dvorske kancelarije u kojima se ne navode svjedoci, niti se uopšte pominje da je vlastela imala izvjesnog udjela pri njihovom izdavanju.[25] U većini slučajeva se radilo o sporovima manjeg značaja koji su se ticali samo vladara, npr.: pisma o dugovima, nalozi za isplatu mogoriša, stonskog dohotka i sl.[26] Samo manji broj bitnijih bosanskih povelja izdaje vladar sam na svoju ruku, bez učešća vlastele, što je odražavalo odnos moći vladarskog i vlastelinskog reda.

29. augusta 1189. godine, ban Kulin izdaje svoju čuvenu povelju Dubrovčanima bez ikakvog pomena vlastele. U njoj se samo spominju „častnici“ od čijeg nasilja Kulin obećava da će Dubrovčane zaštititi:

„Tekst 7“[27]
Ban Matej Ninoslav se 1233. godine žali papi Grguru IX da je u Bosni za vrijeme vladavine njegovih prethodnika važio stari običaj u kojem vladar prema svome nahođenju daje na upravu i oduzima sela i župe: „comitatus et alias villas terre sue“, međutim, sada se vlastela tome opire i protiv banove volje zadržava povjerene joj zemlje.[28]

Tvrtko I je sa više slobode izdavao povelje obzirom da je u drugom periodu svoje vladavine uspio savladati otpor vlastele i ojačati sopstveni položaj. On je 1375. Dubrovčane oslobodio od plaćanja poreza Bosni i ukinuo slanicu u Dračevici 1382. bez pomena vlastele i svjedoka.[29] Međutim, treba istaći činjenicu da je značajnije ugovore ipak izdavao u sporazumu sa bosanskim velikašima (vlastelom).[30]

Izbor i krunisanje vladara

Jedno od ključnih pitanja na stancima bilo je ono koje se ticalo izbora i krunisanja vladara. Kao najraniji primjer uplitanja vlastele u odabiru vladajućeg poslužit će nam tvrdnja Mavra Orbinija, koji piše da je nakon smrti bana Stjepana (Kotromanića) njegov najstariji sin Stjepan, sa pristankom svoje braće, htio da preuzme vlast u „ovom kraljevstvu“, ali „ustadoše svi prvi baroni ovog kraljevstva protiv njega i nisu ga primili.“ Stjepan je sa majkom odbjegao u Dubrovnik i vratio se u Bosnu na prijesto tek po pristanku vlastele „fu col consenso di tutti Baroni ammesso al governo di quel Regno“.[31] Čak ni najmoćniji vladar i kralj srednjovjekovne Bosne, Tvrtko I Kotromanić, nije uspio obezbijediti tron svome sinu, već ga je naslijedio bratić Dabiša.[32] Svi kraljevi koji su naslijeđivali Tvrtka bili su birani na stanku, osim posljednja dva, čiju su vladavinu članovi sabora samo formalno potvrdili. Kao primjer, može nam poslužiti slučaj dolaska Tvrtka II na vlast. U julu 1404. godine, Hrvoje Vukčić je obavijestio Mlečane da su velikaši složno prognali Ostoju i postavili za kralja Tvrtka „quod barones Bossine concorditer expulerint Ostoiam olim regem Bossine de regno et instituerint alium regem Bossine, videlicet filium Tvertchonis olim regis Bossine.“[33] Što se tiče uloge stanka u aktu krunisanja vladara, pouzdane informacije postoje također tek za vrijeme Tvrtka II. Naime, poveljom izdatom 18. augusta 1421. godine, Tvrtko II je potvrdio povlastice svojih prethodnika „imavše svit cel i zgovor sa vlasteli i sa velmožami“.[34] Da se u to vrijeme održao stanak potvrđuje dokaz iz jedne dubrovačke instrukcije, napisan 5. augusta, gdje se vidi da je kralj pristao na sve što su Dubrovčani tražili da uđe u povelju, ali se kasnije ipak predomišljao. Međutim, Sandalj Hranić, koji je pratio dubrovačke interese, obećao je da će stvar popraviti kada ode na stanak „tornado luy Sandaglia come de tornare a di VII de questo per lo stanaz.“[35] Sandalj je održao svoje obećanje i Dubrovačka Republika mu je 26. augusta pismom zahvalila što se zauzeo za njih „pri gospodinu kralju i vsemu rusagu“.[36] Na tom stanku je obavljeno i krunisanje Tvrtka II.35 Dubrovačko veliko vijeće je 25. Augusta odlučilo da tim povodom pošalje darove kralju „de honorando dominum Tuertchum regem Bosne in hac sua coronatione.“35 Sudjelovanje sabora u krunisanju posljednjeg Bosanskog kralja osvijetljeno je samom tvrdnjom Stjepana Tomaševića. Naime, on je obavijestio Mlečane da je krunisan po slobodnom pristanku svih njegovih velikaša „serenissimum dominum regem Bossine prefatum coronattum fuisse de regno suo predicto libero omnium suorum principum et dominorum regni ipsius consensu, maximoque applausu et alacriatate.“[37]

Pored čina krunisanja, na ovom stanku je obavljen još jedan posao. Stjepan je 23. novembra potvrdio Dubrovčanima „imavše svit i cio zgovor s vlasteli i velmožama kraljevstva“, Nove Zemlje, Konavle i trgovačke povlastice.[38] Među svjedocima ove povelje navodi se veliki broj vlastelina koji su prisustvovali na ovom krunidbenom stanku. To su bili: Petar Pavlović, Tvrtko Kovačević, Vukić Tihčinović, Ivan Šantić i Vladislav Vukčić.[39]

Darivanje i oduzimanje baštine, ustupanje državne teritorije

Pored izbora i krunisanja vladara, stanak je imao ulogu i u svakom darivanju i oduzimanju baštine koja je bila u sklopu teritorije Bosne. Prilikom pregovora između Bosne i Dubrovnika 1404. godine, o ustupanju sela Lisca, zbog kojeg je Sandalj Hranić kao nasljednik zemalja Radiča Sankovića pravio pitanje, dubrovački poslanici su dobili nalog da mu izjave sl: „Vojvodo, svaki vlastelin ima privilegije od Bosne i vi ih imate punu kuću, kojima su vam u razna vremena date i ustupljene mnoge oblasti i župe… U svim privilegijama što Bosna ima običaj da izdaje svojoj vlasteli…“ – kaže se dalje u istoj instrukciji.[40] Identičnu poruku su slali i Dubrovčani gospodi bosanskoj na dvoru kod kralja Tvrtka II: „Segnori de Bossina, vardate, cascun de vuy ha poveye de castelli, zupe et contrate, a lor date per Bossina.“[41] I s bosanske strane izražavana je ista misao: „Mi gospodin voevoda Sandalj Hranić milostiju Božijom veliko voevoda bosanski budući va velikom slavi i gospoctvi i državi moih praroditelj plemenito naše i potom ža našu službu milosti i gradove i župe i zemlje koe primismo od kraljevstva bosanskoga naam dano i zapisano u naše plemenito v rusazi i državi bosanskoi i kraljevstvom i vsim rusagom bosanscim naam potvrđeno i ustanoviđeno…“.[42]

Oduzimanje vlastelinskih posjeda se također nije moglo vršiti bez odobrenja članova stanka. Protiv kralja Ostoje je iznesen težak prigovor zbog uvođenja pometnje u Bosni narušavanjem baštinskih prava vlastele „liqual mete in tanto error Bossina rompendo a zentilhomeni de Bossina patti patrimonii.“[43] U tom pogledu nastao je spor sa Pavlom Klešićem, gdje je Ostoja bio primoran obećati istom da će mu povratiti posjede, s tim da mu se „nijedno hudo“ neće dogoditi, što ne bi, pored crkve, „ogledala“ ni vlastela bosanska.[44]  Postoji još dosta primjera gdje je jasno naznačeno učestvovanje bosanskog sabora u darivanju i oduzimanju vlastelinskih posjeda:

  1. Ban Prijezda je 8. Maja 1287. godine poklonio župu Zemunik svome zetu Radoslavu Baboniću sa pristankom bosanske vlastele „ac etiam ex consensu baronum et nobilium regni nostri.“[45]
  2. Stjepan Kotromanić sa bratom Vladislavom daje knezu Vukosavu Hrvatiniću „pred vsom crkvom i Bosnom“ župe Banicu i Vrbanju „u dedinu i u isklad“.[46]
  3. U povelji bana Tvrtka predviđa se za kneza Vlatka da čak i za nevjeru ban ne može ništa preduzeti protiv njega „dokole ga ne ogledala Bosna i Dolni krai i Zagorije i Humska zemlja.“[47]

Ustupanje bosanske državne teritorije mogao je vršiti kralj samo u sporazumu sa vlastelom. U povelji napisanoj 15. januara 1399. godine Kralj Ostoja je ustupio primorje od Kurila do Stona Dubrovniku „u baštinu i u plemenito“, ali, također se naglašava „s volom pače i s hotenijem vlastel i velmož kralevstva mi“. Pored kralja zaklelo se i trinaest najuglednijih velikaša, predstavnika „barona“ bosanskih.[48] Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, Dubrovčani su od Bosne dobili i Konavle.

Kada su krajem juna 1420. godine saznali da se u Bosni vrše pripreme za održavanje jednog stanka, naređeno je poslanicima republike, koji su se tada nalazili kod Sandalja Hranića, da isposluju tom prilikom povelju za Konavle „quod impetrent unam poveglam a rege Tuertcho et baronibus Bosne qui erunt in stanacho ibidem futuro de confirmatione Canalis.“[49] Poslanici su uspješno obavili posao, jer 16. augusta 1420. godine, Kralj u Podvisokom izdaje zatraženu povelju „imavše cli svit i zgovor s vlasteli i velmožami kraljevstva mi koi se pri kraljevstvu mi obretoše“.[50]

Stanak i vanjska politika Bosne

Nakon smrti najmoćnijeg bosanskog kralja, Tvrtka I Kotromanića, krajem 14. stoljeća, u svim ugovorima između Bosne i Dubrovnika jasno je naglašavana činjenica da ih bosanski vladari izdaju nakon savjetovanja sa vlastelom.[51] Također, kada se Dubrovčani pozivaju na iste usljed sporova sa Bosnom, naglašavaju da ih imaju ne samo od vladara, već i od vlastele, odnosno „sve Bosne“. Postoji nekoliko primjera koji dokazuju ovu tvrdnju:

  1. „Et questo e contra le povegle et sagramenti de Bosna et de lor baruni…“ – imali su poslanici izjaviti Sandalju Hraniću početkom 1403. godine povodom narušavanja starih ugovora o prodaji soli.[52]
  2. „Nuy habiamo patti cum li soi antixi et cum Bossina…“ (iz instrukcije Pavlu Gunduliću upućenom kralju Ostoji u junu 1403. Godine).[53]
  3. „Con laqual Bosna e corona, signori et baroni d essa ladetta signoria di Ragusa a molti privilegi et prehemmentie con stretissimi sagramenti“ – poručuju Dubrovčani kralju Tvrtku II Tvrtkoviću moleći ga da spriječi napad vojvode Radoslava Pavlovića na Dubrovnik.[54]

Početkom 1403. godine Dubrovčani zahvaljuju knezu Raupu, vlastelinu Hrvoja Vukčića, što se zauzimao za njihov zahtjev da se prodaje sol u Sutorinu što je u suprotnosti sa poveljama koje imaju od kraljeva i velmoža bosanskih:

„Tekst 8“[55]
Bosna je, kao država, vodila samo jedan rat protiv Dubrovnika, i to za vrijeme vladavine kralja Ostoje na početku 15. stoljeća.[56] Može se pretpostaviti da je u proljeće 1403. godine održan stanak na kome je odlučeno da se započne neprijateljstvo protiv Dubrovnika.[57] Ovu pretpostavku opravdavaju napori kojima su Dubrovčani pribjegavali ne bi li izbjegli sukob. Poslali su svoga poklisara[58] kralju Ostoji i vojvodi Radiču Sankoviću da bi isti izrazio svoje čuđenje povodom odluke kralja, te spremanja Bosne da se sukobi sa Dubrovnikom „de la qual molto ne meraviliemo et non pensavemo che may ne mandasse a dir tal parolle et che Bossina pensasse alguna cosa contraria a Ragusa.“[59] Iz poruke upućene Radiču Sankoviću 7. jula 1403., očigledno je da je „sva Bosna“ bila saglasna sa radom kralja Ostoje. Dubrovčani su se nadali da će Bosna, pa i sam kralj, učiniti ono što im dužnost nalaže: „Vojvoda, benche misser lo re de Bosna faca novitade contra di nuy senza nostra colpa, niente di mancho speremo che luy et tutta Bosna finalmente non fara salvo el dovere.“[60] Također su se požalili i Hrvoju Vukčiću što Ostoja i „baroni“ krše ugovore i zakletve pustošenjem njihove oblasti: „…qualiter rex et barones Bossine contra dicta pacta et sacramenta hostiliter insultant et nostrum territorium predando, cremando et ecclesias diruendo, que certificamus non fore facta de consensu tuo, predicti tamquam voluntarii fecerunt et deo talia indebita displicebunt.“[61]

U sukobu između Ladislava Napuljskog i Žigmunda za ugarsku krunu, Bosna je bila na strani prvog, dok su Dubrovčani otvoreno podržavali Žigmunda kao čovjeka koji je imao vlast u Ugarskoj.[62] Tek kada je Ostoja iznevjerio napuljsku stranu i prišao Žigmundu, vlastela ga je počela napuštati, te naposlijetku zbaciti sa vlasti.

U periodu od 1430. do 1432. vođen je rat između bosanskog velikaša vojvode Radislava Pavlovića i Dubrovnika. Dubrovčani su 30. aprila 1430. izradili instrukcije za svog poklisara na bosanskom dvoru, izražavajući nadu da će kralj Tvrtko II i bosanska vlastela naći rješenje i time riješiti novonastali sukob: „…col grande videre et maturo seno suo et anche con consiglio de li savi sui baroni sapra videre et rationare el modo a questo et anche a maior fazende.“[63] Istovremeno su molili bosanskog kralja da ukori Pavlovića obzirom da napada Dubrovnik bez njegovog znanja „con laqual Bosna e corona e baroni d essa la signoria di Ragusa a molti privilegi et perhemmentie con stretissimi sagramenti“. Tvrde da vojvoda treba da odustane od svojih pohoda dok Tvrtko II i vlastela ne izvrše uvid i utvrde ko je u pravu „fin attanto che per la corona, signori et baroni de Bosna sera vedutto et cognosuito chi a rason.“ Pisali su i svome izaslaniku da Sandalju Hraniću izruči slično pismo, u kojem su istoga apelirali da izrazi zabrinutost zbog činjenice da Radislav narušava odnose „sve Bosne“ i Dubrovnika „senza dare a sapere et fare noticia alla corona di Bosna laqual e cavo et principale di Bosna et a voi et altri signori et baroni di Bosna abia presumuti cerchare li danni et rompere la paxe che a Ragusa con tutta Bosna.“[64]

Pored Dubrovnika, Bosna je sarađivala i sa Venecijom. U pitanjima koja su nastajala odnosima između ove dvije države sudjelovali su i članovi „sve Bosne“.

Nakon pregovora sa duždevim poslanikom Markom Dandolom, Kralj Ostoja je 22. aprila 1404. izdao povelju o trgovačkim povlasticama za Mlečane u Bosni. Tu stoji da se kralj savjetovao sa svojim najvećim velikašima: knezom Pavlom Radnovićem, vojvodama Vukmirom Jurjevićem, Pavlom Klešićem i knezom Radosalićem, kao i sa ostalim prisutnim vlastelinima uz njihov pristanak „ac etiam cum consilio quam plurium nobilium et militum, de omnium predictorum optima voluntate et consensu.“[65]

O pregovorima vođenim između Bosne i Venecije 1422. godine očuvano je dosta podataka koji nam opisuju učešće bosanskog sabora u istima. 26. maja 1422. godine u Mlecima je određen Jovan Đorđi za poslanika u bosanskom dvoru. Zadaci su mu bili sl:

  1. Da čestita u ime republike kralju Tvrtku II Tvrtkoviću izbor za kralja: „creationem suam ad regnum.“
  2. Da pregovara o savezu protiv cetinjskog kneza Ivaniša Nelipiđa.
  3. Da ponudi kralju da mletački podanici uzmu pod zakup trg Drijeva na ušću Neretve.
  4. Da traži potvrdu povlastica koje su ranije Mlečanima obećani od kralja Ostoje.

Prema dubrovačkim obavještenjima, Đorđi je u Bosnu stigao tek u augustu.[66] Odatle je on, iz Visokog, obavijestio svoju vladu 17. augusta da je započeo pregovore sa Kraljem Tvrtkom II, te da mu je ovaj izjavio da će mu dati odgovor za iznesene prijedloge nakon što sazove stanak i posavjetuje se sa svojim vlastelom: „quia volebat esse cum suis baronibus in concilio congregando.“[67] Stanak se održao i Tvrtko II je 21. decembra 1422. izdao Mlečanima povelju o trgovačkim povlasticama u Bosni „com i nostri sora de zo habudo consejo“, a nešto kasnije i ugovor o savezništvu protiv Ivaniša Nelipiđa.[68]

Obzirom na činjenicu da su odnosi između Bosne i Ugarske poprilično zaoštreni od vremena vladavine bana Mateja Ninoslava, ne postoji veliki obim dokumenata koji očitavaju bilateralne ugovore između ove dvije zemlje. Ugarska je od 12. stoljeća otvoreno gajila pretenzije prema Bosni, stoga su bosanski vladari i njihova vlastela često bili primorani raspravljati o položaju njihove države u odnosu na Ugare.

Jedan od značajnijih primjera je zaključak donesen na stanku početkom ljeta 1406. godine, gdje je odlučeno da se podvuku veze sa Ladislavom Napuljskim. Tvrtko II je zajedno sa Vukčićem, Hranićem i ostalim članovima bosanske vlastele uputio poslanstvo ugarskom kralju na čelu sa Đurđem Radivojevićem: „…per illustrem D. Tuertko, regem Bosnae… ac spectabiles, magnificos et nobiles viros Hervoyam, ducem Spaletti et comitem Partium Inferiorum, Sandalium, summum voyvodam dicti regni Bosnae aliosque barones, magnates, proceres et communitatem dicti regni consiliarios.“ Napuljski je za zasluge koje su predstavnici Bosne stekli u njegovoj borbi za ugarsku krunu, 26. augusta 1406. godine potvrdio Bosni tobožnje granice iz vremena bana Kulina, naročito prema Ugarskoj.[69]

O ulozi stanka u odnosima Bosne sa Srbijom vrlo malo je poznato. Dokumenti koji se blago dotiču ovog subjekta nisu dovoljni da bismo donijeli konkretne zaključke, pa čak ni pretpostavke, obzirom da bi postojala velika vjerovatnoća pogrešnog tumačenja istih.

                    Zaključak

Shodno svemu prethodno navedenom, možemo napraviti konkluziju da su uloga stanka i njegov utjecaj na državne poslove direktno zavisili od odnosa snage vladara i vlastele, koji je kroz period postojanja srednjovjekovne Bosne varirao, baš kao što je to bio slučaj i u drugim zemljama okruženja. Sudeći po izvorima, za vrijeme vladavine bana Kulina i kralja Tvrtka I Kotromanića, vlast vladara je bila iznimno jaka i utemeljena. Vlastelini nisu imali veliku moć, stoga je njihov utjecaj u provođenju untrašnje i vanjske politike Bosne bio dosta blag, što je sušta suprotnost za ostale periode. U vremenu vlastelinske nadmoći, na stanku su se rješavala pitanja odabira i krunisanja vladara, darivanja i oduzimanja baština, otuđivanja državnih teritorija i određivanja vanjske politike, gdje su u većini slučajeva glavnu riječ vodile najmoćnije bosanske velmože. Koristeći svoju nadmoć, često su manipulisali i odlukama samog vladara. Ne treba zanemariti ni faktor utjecaja Crkve bosanske. Ona u skladu sa svojom dogmom nije imala predstavnike među vlastelinskim redovima, ali je ipak ostvarivala svoj utjecaj preko vlastele, a ponekad i vladara.

Svi ovi isprepleteni faktori su stvorili jednu kompleksnu mrežu odnosa snage, moći i utjecaja, u kojoj su, ovisno o postojećoj situaciji, prednjačili čas jedni, čas drugi.
Upravo ta složena struktura čini srednjovjekovnu Bosnu i njen sabor odista specifičnim i vrijednim predmetom izučavanja

                    Literatura

 

  1. Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd, 1955.
  2. Mustafa Imamović, Osnove upravno-političkog razvitka i državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2006.
  3. Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mitelalter, Verlag von Duncker & Humblot, München i Leipzig, 1914.
  4. Mavro Orbini, Il regno de gli Slavi, hoggi correttamente detti schiavoni, 1601.
  5. Ljubomir Stojanović, Stare Srpske Povelje i Pisma (knjiga I, prvi deo), Srpska Kraljevska Akademija, Beograd – Sremski Karlovci, 1929.

FUSNOTE

[1] Prvi put se termin stanak koristi u povelji Tvrtka I iz 1354. godine. L. Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mitelalter, Verlag von Duncker & Humblot, München und Leipzig (1914), str. 23.

[2] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 3.

[3] Ibid.

[4] Ibid., str. 5.

[5] Ibid., str. 4.

[6] Ibid., str. 7.

[7] Ibid., str. 9.

[8] Mustafa Imamović, Osnove upravno-političkog razvitka i državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo (2006), str. 46.

[9] L. Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mitelalter, Verlag von Duncker & Humblot, München und Leipzig (1914), str. 23.

[10] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 9.

[11] Mustafa Imamović, Osnove upravno-političkog razvitka i državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo (2006), str. 46.

[12] Did, tj. djed – starješina Crkve bosanske. Ibid., str. 41.

[13] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 12.

[14] Ibid., str. 14.

[15] Plemićka titula

[16] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 15.

[17] Ibid.

[18] Ibid.

[19] Ibid., str. 16.

[20] Ibid.

[21] Ibid.

[22] Ibid., str. 17.

[23] Ibid., str. 18.

[24] Ibid., str. 18.

[25]  Ibid., str. 19.

[26]  Ibid.

[27]  Ibid.

[28]  Ibid.

[29] Ljubomir Stojanović, Stare Srpske Povelje i Pisma (knjiga I), Srpska Kraljevska Akademija, Beograd – Sremski Karlovci (1929), str. 74., 78.

[30]  Ibid., str. 87.

[31] Mavro Orbini, Il regno de gli Slavi, hoggi correttamente detti schiavoni (1601), str. 351.

[32] Ibid., str. 359.

[33] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 28.

[34] Ljubomir Stojanović, Stare Srpske Povelje i Pisma (knjiga I, prvi deo), Srpska Kraljevska Akademija, Beograd – Sremski Karlovci (1929), str. 504.

[35] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 35.

[36] Ljubomir Stojanović, Stare Srpske Povelje i Pisma (knjiga I, prvi deo), Srpska Kraljevska Akademija, Beograd – Sremski Karlovci (1929), str. 321.

[37] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 37.

[38]  Ibid.

[39] Ljubomir Stojanović, Stare Srpske Povelje i Pisma (knjiga I, prvi deo), Srpska Kraljevska Akademija, Beograd – Sremski Karlovci (1929), str. 162.

[40] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 39.

[41]  Ibid.

[42] Ljubomir Stojanović, Stare Srpske Povelje i Pisma (knjiga I, prvi deo), Srpska Kraljevska Akademija, Beograd – Sremski Karlovci (1929), str. 293.

[43] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 40.

[44] Ljubomir Stojanović, Stare Srpske Povelje i Pisma (knjiga I, prvi deo), Srpska Kraljevska Akademija, Beograd – Sremski Karlovci (1929), str. 433.

[45] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 41.

[46] L. Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mitelalter, Verlag von Duncker & Humblot, München und Leipzig (1914), str. 17.

[47] Ibid., str. 20.

[48] Ljubomir Stojanović, Stare Srpske Povelje i Pisma (knjiga I, prvi deo), Srpska Kraljevska Akademija, Beograd – Sremski Karlovci (1929), str. 420.

[49] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 48.

[50] Ljubomir Stojanović, Stare Srpske Povelje i Pisma (knjiga I, prvi deo), Srpska Kraljevska Akademija, Beograd – Sremski Karlovci (1929), str. 503.

[51] Ibid.

[52] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 49.

[53] Ibid.

[54] Ibid.

[55] Ibid., str. 50.

[56] Ibid.

[57] Ibid.

[58] Diplomatski predstavnik, poslanik

[59] Mihailo J. Dinić, Državni sabor srednjovekovne Bosne, Srpska akademija nauka/Naučna knjiga Beograd, Beograd (1955), str. 50.

[60] Ibid.

[61] Ibid.

[62] Ibid., str. 51.

[63] Ibid., str. 52.

[64] Ibid.

[65] Ibid., str. 53.

[66] Ibid., str. 54.

[67] Ibid.

[68] Ibid.

[69] Ibid., str. 57.

Sažetak
Sabor srednjovjekovne Bosne
Naziv teksta
Sabor srednjovjekovne Bosne
Ukratko
Uprkos velikom broju izvora za proučavanje državnog sabora srednjovjekovne Bosne, ne postoji mnogo stručnih radova koji detaljno opisuju ovaj, u tadašnje vrijeme, krucijalni državni organ. Stanak, sva Bosna, rusag, bosanski rusag, ili jednostavno „Bosna“, su samo neki od naziva korištenih za srednjovjekovni bosanski sabor.
Autor
Izdavač
Dijaci
Logo izdavača