Postoje dijelovi historije kojih se mnogi historičari klone, obzirom na minoran broj informacija i podataka o istima. Oni koji su se usuđivali pisati o tim periodima, morali su prevazići mogućnost i potrebu pogrešnog, subjektivnog i svojevoljnog tumačenja ovih tema, ili u suprotnom, barem naglasiti da su njihove tvrdnje konjekturalnog karaktera. No, da li su to oni činili?

Letimično prolazeći kroz opće-poznatu literaturu o Bosanskim vladarima, naići ćemo na ustaljenu shemu koja je danas poznata svakom osnovcu u BiH. Držeći se istine, pravičnosti i konkretnih izvora, izgrađen je jak stub Bosanske historije kojim se svim srcem možemo ponositi. Međutim, pridržavanjem osnovnih principa ove nauke ostali smo ograđeni i ograničeni po pitanju grananja i širenja spoznaja i saznanja o dubljoj bosanskoj prošlosti. Dok su drugi svojevoljno i paušalno tumačili historijske izvore (što čine i dan-danas), mi smo se držali osnovnih odrednica „učiteljice života“, te time izgubili, i drugima prepustili dijelove iste koji mogu biti od krucijalnog značaja za jednu državu, čak i u ovim modernim vremenima. Stoga, mi smo se odlučili uputiti prema Bosni u periodu VIII stoljeća, gdje nam je cilj bio upoznati se sa nešto slabije osvijetljenim dijelom historije naše države.

U narednim redovima teksta iznosimo svoja saznanja i otkrića kroz historijske dokumente. Dijelove konjekturalnog karaktera ćemo posebno označiti.

U svome djelu, „Das Grossmährische Reich“ (1995), Martin Eggers piše: „Interesantno je da se iz podataka „Ljetopisa Popa Dukljanina“ i Franačkih izvora, sa njihovim navedenim datumima, dobija jedna plauzibilna slika historije Bosansko-Slavonskog Kraljevstva.“

VLADARI SLAVONIJE (SKLAVINIJE) I/ILI RANE BOSNE:

790. – 815.	VOJNOMIR	Princ Slavonije
815. – 835.	VLADIMIR I	Sin  Vojnomira
835. – 855.	RATIMIR	Sin  Vladimira I
855. – 862.	SVETIMIR (Satimir, Zvanimir)	Sin  Mojmira I od Moravske – sin Vojnomira
862. – 884.	SVETOPOLK I (Svetopelek)	Sin  Svetimira; svrgnut, kasnije vladar Moravske – umro 894.
884. – 899.	BRASLAV	Sin  Rastislava od Moravske – sin Vladimira
899. – 910.	SVETOPOLK II (Svetolik)	Sin  Svetopolka I
910. – 914.	VLADISLAV	Sin  Svetopolka II
914. – 931.	TOMISLAV	Sin  Svetopolka II, kasnije također vladar Hrvatske
931. – 950.	SEBESLAV	Sin  Tomislava
950. – 970.	VLADIMIR II	Sin  Sebeslava
970. – 972.	HRANIMIR	Sin  Vladimira II; ubijen u borbi protiv Bijele Hrvatske (tj. Hrvata jer su Srbi vođeni kao „Crveni Hrvati“)
972. – 1000.	TVRDOSLAV	Sin  Hranimira

NAPOMENA: Ova lista konjekturalnog karaktera je adaptirana sugestijama Martina Eggersa koji je proučavao odnose južnoslavenskih i moravskih vladara (uglavnom bazirane na „Ljetopisu Popa Dukljanina“ i opstanku Moravaca u Slavoniji i/ili Bosni do XI st.).

---

Dubrovački hroničar Džono Rastić (Giunio Resti) spominje Svetimira “re di Bossina padre di Svetopelek o sia Svetopilo” (J. Resti, “Chronica Ragusina”, 21), što u prevodu znači: „kralj Bosne, otac Svetopeleka ili Svetopila“.

„Ljetopis Popa Dukljanina“ (XII st.) ili „Barski rodoslov“ sadrži dio teksta u kojemu piše sl.: „Tako Svetolik primivši kraljevstvo, slijedio je stope svoga oca, i išao je putem Božijih zapovijesti, i sa svima je bio u miru. …zavladao je umjesto njega njegov sin Vladislav.

…i tako, dok je jednog dana išao da lovi, Božjim sudom pade u jamu i pogibe.

XII

A umjesto njega zavladao je njegov brat Tomislav, koji je bio snažan čovjek, ali nije bio kao njegov brat.”

Mavro Orbini, „Kraljevstvo Slavena“ (1601):

„Ovo kraljevstvo Bosne, kao i kraljevstvo Raške, oblast Huma i Zete, bili su nekad pod samo jednim gospodarom, a nekad pod raznim gospodarima. Kada je, dakle, kako je rečeno, bio gospodar u Hrvatskoj i u Bosni kralj Krešimir, sin kralja Tješimira, i sinovac kralja Bele, i zet Čudomira ili hrvatskoga bana Želimira, koji je (kako izvještava Pavle Skaliger) živio 1009. godine i vladao ne samo u Hrvatskoj već se njegova vlast protezala i nad Dalmacijom.“

„Ljetopis Popa Dukljanina“ (XII st.) ili „Barski rodoslov“:

„…Tješimir, što se latinski kaže “consolator populi”… sa kojom rodi dva sina: Prelimira i Krešimira. Najzad Krešimir zauzme čitavu Bosnu i njome je vladao. Poslije smrti majčinog oca zavladao je Bijelom Hrvatskom.“

Čitajući prethodno navedene izvore možemo vrlo lahko zaključiti da tvrdnje pojedinih historičara o davnim „hrvatskim vladarima“ (koje su nažalost postale ustaljene) nisu nužno istinite i tačne, obzirom da su zaključci koje su donosili građeni svojevoljno, konjekturalno, neobjektivno i bez uporišta u većini slučajeva.

Kao najkrucijalnije argumente koriste dijelove pisama pape Ivana X (Pope John X) te citiraju sl. tekstove:

„…consulatu peragente in provincia Chroatorum et Dalmatiarum finibus Tamislao rege…“ što u prevodu znači “…vladao je u provinciji Hrvata i granicama Dalmacija kralj Tomislav…“;

“…Tamisclao, regi Crouatorum…” što u prevodu znači “…Tomislavu, kralju Hrvata…“.

Međutim, činjenica je da originalni tekstovi pisama pape Ivana X ne postoje. Jedan od najstarijih pomena ovih dijelova pisama nalazi se u djelu „Historia Salonitana maior“ (XVI st.), proširenoj verziji „Historia Salonitana“ (XIII st.) splitskog historičara Tome Arhiđakona. Postoji još dosta prepiski papinih pisama, ali baš kao što je i slučaj sa „Historia Salonitana maior“ (XVI st.), nije poznato gdje su pisari pronašli izvorni sadržaj. Upravo zbog toga veliki broj historijskih stručnjaka ove tekstove smatra nepouzdanim, nevalidnim i falsifikovanim sadržajem.

Pored toga, Tomislava kao kralja Hrvatske / Hrvata ne spominju ni Konstantin Porfirogenet (De administrando imperio, X st.) koji opisuje Hrvatsku u tim vremenima, ni Ivan Lučić (De regno Croatiae et Dalmatiae libri sex – Šest knjiga o kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije, 1666). 

Na takav odvažan, neosnovan, neopravdan i sebičan način, pojedini historičari su prisvojili dio historije koja po mogućnosti uopšte ne pripada njihovoj državi, već susjednoj, od davnina prema njima prijateljski nastrojenoj Bosni. Eventualno, postojala je, te i dalje postoji mogućnost da se pojedini dijelovi karakterišu i tumače kao zajednički, ali izgleda da naši vjekovni prijatelji beskompromisno žele sve preuzeti za sebe.

IZVORI:

„Das Grossmährische Reich“ (1995), Martin Eggers
“Chronica Ragusina” (?), J. Resti
„Ljetopis Popa Dukljanina“ (XII st.)
„Kraljevstvo Slavena“ (1601), Mavro Orbini
„Historia Salonitana maior“ (XVI st.)